QUO VADIS HRVATSKA? Nikola Tesla kao da nam je 
teret, a ne blagoslov

U Srbiji svojedobno nije trajala euforija samo zbog trijumfa Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima, nego i zbog premještaja urne s pepelom Nikole Tesle u portu hrama svetog Save na Vračaru. U Beograd.

Prvo je krajem veljače 2014. dokument o premještanju urne potpisao i srpski patrijarh Irinej. Onda je izbila pobuna na Facebooku. Najsretniji nisu ni u Muzeju Nikole Tesle koji čuva urnu s njegovim pepelom od 1952. godine. Nakon smrti 1943. godine Nikola Tesla bio je pokopan, a naknadno je po odluci nećaka Save Kosanovića ekshumiran i kremiran. A sada, nakon sramežljivog spominjanja preseljenja urne iz muzeja u crkvu,

Srpska pravoslavna crkva krenula je i u realizaciju tog projekta uz pomoć Beograda i srpske vlade. A kada su izbile i demonstracije nezadovoljnih ovom religijskom ali i političkom eksploatacijom urne s pepelom velikog znanstvenika (na jednom je transparentu pisalo “Tesla ćemo se još”, što je aluzija na “čuvenu” Bečkovićevu pjesmu “Ćeraćemo se još”), moćnici su stali na loptu pa sada vlada status quo.

Koliko je poznato, Nikola Tesla u Beogradu je bio samo jednom, i to 1892. godine. Njegov je beogradski posjet, kako su to precizno izračunali kroničari, trajao nešto više od tridesetak sati. Isti taj velikan Nikola Tesla rođen je u Smiljanu pokraj Gospića 1856. godine u srpskoj obitelji pravoslavnog svećenika Milutina i majke Georgine, rođene Mandić. Gotovo svi srpski izvori pišu da je Tesla američki znanstvenik srpskog podrijetla. Naš Leksikografski zavod Miroslava Krleže piše da je Tesla američki i hrvatski znanstvenik srpskog podrijetla.

Tesla je u Lici, dakle i u Hrvatskoj (u to vrijeme Hrvatska je bila pod austrijskom vlašću), boravio do punoljetnosti. U Hrvatskoj se školovao, i to u Smiljanu, Gospiću, a onda i u čuvenoj Gimnaziji u Karlovcu. Tek nakon tih hrvatskih formativnih godina Tesla odlazi na studij u Graz.

Strossmayerova Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija) vrlo je rano Tesli priznala izuzetnost. Tako je Teslu za počasnog člana izabrala još 1896. godine. Zanimljivo, Srpska akademija Teslu je u svoje okrilje primila četrdesetak godina kasnije, 1937. Naravno, sve neosporne veze Tesle s rodnim Smiljanom, Likom, a onda i Hrvatskom, danas kao da nemaju nikakvu težinu.

U Beogradu postoji Teslin muzej s cjelokupnom njegovom ostavštinom. U Beogradu je urna s Teslinim pepelom. U Beogradu će, ako budu uslišane molitve srpskog patrijarha Irineja, biti i novi Teslin grob, i to u porti monumentalnog hrama svetog Save. Mnogi će Srbi reći da je tamo Tesli, sinu pravoslavnog svećenika, i mjesto, i to uz svetog Savu i Karađorđa.

I dok u svijetu raste interes za Teslu pa se trenutačno, kako se to može pročitati u prosinačkom broju zagrebačkog časopisa Prosvjeta, radi na snimanju desetak filmova o Tesli (redatelji se tu kreću u rasponu od Ridleya Scotta do Michaela Newella), mi u Hrvatskoj kao da se još uvijek Tesle sramimo. Doduše, u siječnju se mogla čuti najava da će zagrebački Tehnički muzej dobiti ime Nikole Tesle. I u HAZU su lani obilježili sedamdesetu godišnjicu Tesline smrti. Tu je i Meštrovićev spomenik Tesli u središtu Zagreba, ali i Muzej u Smiljanu. Ali sve je to premalo. Prediskretno. Da je Tesla samo rođen u nekoj zemlji, ta bi zemlja to itekako znala rastrubiti po cijelom svijetu. A u Hrvatskoj je Tesla živio osamnaest godina! A to kao da je Hrvatskoj teret, a ne blagoslov.