Zapadni radikalni, pa i otvoreno neonacistički pokreti u Europi oduševljavaju se Putinom kojeg smatraju jakom alternativom Bruxellesu i Washingtonu
Da, divim se Vladimiru Putinu, njegovoj pribranosti u uvjetima kada mu EU nameće novi hladni rat. Osim toga, predsjednik Putin je vratio osjećaj ponosa jednoj godinama ponižavanoj velikoj naciji. Iznimno poštujem i njegov ekonomski patriotizam, rekla je nedavno Marine Le Pen, liderica najjače francuske (i među najjačima u Europi) ultradesne stranke Nacionalni front, o ruskom predsjedniku Putinu koji se zbog ruske umiješanosti u ukrajinsku krizu našao na udaru sankcija i u položaju izgnanika Europe.
No, nije ona jedina od radikala koja uznosi Putina. INigel Farage, čelnik najjače britanske radikalne desničarske stranke UKIP (Neo-visne stranke), kojoj predviđaju “solidan” rezultat na skorim izborima za parlament 7. svibnja, divi se Putinu kao odvažnom svjetskom lideru. I njemački neonacisti iz NPD-a spominju Putina kao političara koji se bori za svoj narod, a pismo kojim su mu svojedobno zaželjeli dobrodošlicu u Njemačkoj počinju riječima “vaša milosti”. Njihov vođa Udo Voigt govori o Putinu kao o političaru kojim se ne može manipulirati.
Ugroženo kršćanstvo
Mađarski, latvijski, grčki, slovački, talijanski i flamanski radikali pišu političke ode ruskom predsjedniku kao “velikom vođi” i u njemu vide mogući oslonac za ono što oni žele – propast EU i zaustavljanje utjecaja SAD-a na europsku politiku.
Možda najviše od svega, Putin im je brana neoliberalizmu koji “ugrožava” tradicionalne kršćanske vrijednosti i gradi zid prema “homoseksualizaciji” društva. Tako su, kada je Putin odobrio kontroverzni ruski zakon o zabrani propagande “netradicionalnih seksualnih odnosa”, poznat kao “antigay zakon”, na ulicama Rima osvanuli plakati s natpisom “Ja sam uz Putina” te s njegovim portretom u časničkoj kapi ruske mornarice.
– Rusija ukazuje degradiranoj, zabludjeloj i nestabilnoj Europi prave moralne vrijednosti – poručio je tada Adriano Tilgher, vođa opskurne talijanske ekstremističke neofašističke stranke Avanguardia Nazionale (Nacionalna avangarda).
I u Europskom parlamentu postoji zastupnička grupa Prijatelji Putina u kojoj su uglavnom ultradesničari, a podržava ga i parlamentarna grupa Europa za slobodu i izravnu demokraciju (EFDD) u kojoj je 48 zastupnika iz sedam članica EU.
Oduševljenje ruskim predsjednikom masovna je pojava među europskim krajnjim desničarima, neovisno i o samom Putinu. Evidentno je da zapadni radikalni konzervativci, protivnici EU, raznih manjinsko-kulturoloških liberalnih sloboda te dominacije Bijele kuće na Starom kontinentu, u ruskom predsjedniku vide alternativu svemu tome. Dive mu se i podržavaju ga kao neprijepornu ikonu i zaštitnika tradicionalističkih neokonzervativnih “vrijednosti”. To što je Putin postao idol europske ultradesnice nije izazvano samim Putinom, iako se u ovakvoj nezahvalnoj situaciji u kojoj se trenutačno nalazi, Kremlj neće odreći da na bilo koji način oslabi jaku europsku frontu protiv sebe. No, kako kažu neki zapadni sociolozi, to oduševljenje Putinom zapravo je ono što bi ksenofobi željeli da Putin jest. U njemu vide jakog lidera koji je, prema njihovu mišljenju, sposoban biti suparnik i konkurent “omraženom liberalizmu” i brana “kulturološkoj opasnosti koju predstavljaju migranti i gay aktivnosti”.
Utočište desnice
No, to su iskrivljene slike, ali svakako i zanimljiv fenomen. Pravo je pitanje je li Vladimir Putin stvarno prava adresa i utočište za takva razmišljanja, ali evidentno je da krajnja desnica čeznutljivo gleda u Putina, ne računajući na to kolika je njegova stvarna moć i snaga koju mu pripisuju te, pogotovo, što o svemu tome misle sami Rusi.
Stalno se pojavljuju dokazi i “dokazi” da neke od tih organizacija ili njihove čelnike financira Moskva ili neka od parafinancijskih ruskih institucija. Govori se da je osnivaču i legendi nacionalističke desnice Jean-Marie Le Penu svojedobno kredit od dva milijuna eura odobrio Vernonia Holding s Cipra iza kojega, navodno, stoji famozni obrazac hladnoratovskog KGB-ova agenta, nekada istjeranog iz Velike Britanije zbog špijunaže, Jurija Kudimova. To nalikuje na nekakav jamesbondovski zaplet, ali ne znači da nije nemoguće. Francuske novine sve češće navode da će kampanja Marine Le Pen za predsjednicu Francuske biti pojačana rubaljskim injekcijama.
I visoki dužnosnik te stranke Ludovic De Danne sanja propast EU i NATO-a te kao zamjenu nudi osovinu Pariz – Berlin – Moskva. Austrijska Slobodarska strankaHeinz-Christiana Strachea poručuje da treba ukinuti sankcije protiv Rusije te se “protivi bilo kakvim novim zidovima u Europi”. Zanimljivo je da su predstavnici nekih ultradesnih, ali i krajnje lijevih stranaka poslali svoje “promatrače” na sporni referendum o pripajanju Krima. Tako su se u “promatračkoj misiji” našli predstavnici mađarskog Jobbika, grčke Zlatne zore, flamanskih ultraša i talijanske Forza Nouve pokraj njemačkih ljevičara iz Die Linke i grčkih komunista iz KKE.
Flamanci
U ovom trenutku kada su odnosi Rusije i Zapada praktički već potvrdili početak novog hladnog rata, Rusija traži svaku priliku da na bilo koji način destabilizira političku situaciju u zemljama EU te makar preko tih stranaka oslabi pritisak i sankcije.
Na nedavnom skupu u Sankt Peterburgu zapadni desničari (Finci, Grci, Flamanci, Talijani, Englezi, Bugari) družili su se s ruskim nacionalistima te – na čuđenje ruskih medija – bili čak i snishodljiviji prema Putinu od svojih radikalno i rasistički raspoloženih domaćina.
Krim je ruski
I desničari u istočnoeuropskim zemljama igraju na kartu Putina. Ponekad je to posve neočekivana ljubav – poput mađarskih neonacista iz Jobbika, druge stranke po jačini u toj susjednoj zemlji, koji su srcem i dušom za “Putinovu ukrajinsku politiku” i u otmici Krima ne vide ništa sporno. Štoviše, u tome vide i svoj uski prolaz prema velikomađarskim idejama na račun Slovačke, Rumunjske i, naravno, Ukrajine, kojima bi oni rado otrgnuli koji komadić teritorija. I dok šalju pokude EU zbog sankcija Rusiji, Jobbik će istodobno održati velebnu komemoraciju mađarskim žrtvama budimpeštanskog antikomunističkog ustanka 1956. godine koji su “potaracali” tadašnji sovjetski (hruščovljevski) tenkovi. Vođa tog profašističkog pokreta koji se iskazuje antisemitskim i antiromskim ispadima, Gábor Vona, održao je predavanje na moskovskom sveučilištu Lomonosov, što je izazvalo neskriveno odu-ševljenje u toj mađarskoj stranci.
Ideologija Euroazije
Aleksandar Dugin, kontroverzni ruski konzervativno-nacionalistički filozof heidigerovac i ideolog euroazijstva u čijem je središtu Rusija, blizak Kremlju, održava odnos s krajnjom europskom desnicom.
On je ugostio Vona u Moskvi, a blizak je i s Nikosom Michaloliakosom, vođom grčke Zlatne zore, te šefom bugarskog pokreta Ataka, Volenom Siderovom, koji stalno poziva Bugarsku da glasuje protiv sankcija, a njega često zato pozivaju u bugarsku policiju da iznese iskaze o sumnjama da njegov politički proruski angažman nije povezan toliko sa stavovima koliko s bankovnim računima.
Mnoge desničarske srpske stranke, poput Demokratske stranke Srbije Sandre Rašković Ivić, kćeri nekadašnjeg vođe odmetnutih krajiških Srba Jovana Raškovića, pozivaju Srbiju da odustane od pregovora s EU i okrene se Rusiji i integracijama koje ona nudi. Prema Rusiji su okrenute i manje stranke poput Šešeljevih Radikala, pokreta Naši, Obraza, Dveri i 1389.
wpDiscuz