Mjesec veljača je osobito težak mjesec za povratnike u Travniku. To je mjesec u kojem se desilo više slučajeva ataka na povratnike, uključujući i one sa smrtnim posljedicama.
Dana 16. veljače 1997. godine u travničkom selu Šipovik ubijen je sedamdesetdvogodišnji Fabijan Babić. Ubojstvo je počinjeno iz vatrenog oružja Hekler, kalibra 9 mm. Kuća u kojoj je boravio Fabijan je zapaljena, vjerojatno da bi se zločin prikrio. To samo pokazuje smišljenost, monstruoznost i svirepost zločinaca. Inače, kuća je bila u vlasništvu njegovog sina. Istovremeno, minirana je kuća u vlasništvu Fabijana. U momentu nesreće u kući je bilo šest ukućana. Na sreću, samo je lakše ranjena desetogodišnja djevojčica.
Dana 28. veljače 1997. godine, u travničkom naselju Polje, u obiteljskoj kući brutalno je pretučena i silovana starica Marija Medić od 92 godine. Iz komatoznog stanja preminula u bolnici Travnik 23.3.1997. godine.
Manje od dvije godine kasnije, točnije 9. veljače 1999. godine, na parkingu ispred PU Travnik, teške tjelesne povrede zadobio je travnički policajac Vlado Stojak. Pod njegov automobil podmetnuta je minsko-eksplozivna naprava. Samo pukom srećom je izbjegao smrt. Eksplozivna naprava velike razorne moći je aktivirana u neposrednoj blizini PU Travnik iz koje je Vlado izašao nakon što je završio smjenu. Udarni val prouzrokovan eksplozivnom napravom teško je ranio Vladu u obje potkoljenice i predio desne ruke, nakon što je već sjeo u automobil i krenuo s vožnjom. Nakon ranjavanja Vlado je hitno prebačen u bolnicu u Travniku gdje mu je ukazana pomoć.
Nešto više od tri godine kasnije, 16. veljače 2002. godine, u travničkom naselju Ilovača, u dvorištu obiteljske kuće, teško je nastradao povratnik Vlatko Vidović (1941.). Naime, podmetnuta je eksplozivna naprava zbog koje je Vlatku amputirana desna noga u bolnici u Travniku. Vlatko je stradao dok je gasi plast sijena. Pretpostavlja se da je paljenje plasta sijena bio samo mamac da dođu Vlatko i drugi članovi obitelji, a da se onda aktivira podmetnuta naprava. Očigledno se radi o smišljenom zločinu s ciljem da nastrada što veći broj nevinih osoba.
Da se ne radi o izoliranim slučajevima, već o sustavnim i organiziranim napadima na povratnike u Travniku, govori činjenica da je osam povratnika ubijeno, uključujući i dva policajca. Ovome treba dodati nekoliko desetaka drugih napada na povratnike, prilikom čega su povratnici ranjavani, premlaćivani i pljačkani.
Travnik je po mnogo čemu pozitivnom u vrhu u Bosni i Hercegovini, prije svega kada se gledaju prirodne ljepote, kulturno-povijesne znamenitosti ili poznate osobe. Međutim, na žalost, Travnik je i po nekim negativnim stvarima u samom vrhu u Bosni i Hercegovini. Jedna od tih stvari su sasvim sigurno i ubojstva povratnika.
Ipak, iako su povratnici napadani, čak i ubijani, a zločinci nikada za to nisu odgovarali, naum zločinaca nije ostvaren. Njihov cilj nije bio ubiti povratnike, već zaustaviti povratak, a ubojstva su samo bila sredstvo kako ostvariti navedeni cilj. Nakon počinjenih ubojstava i drugih napada, povratak nije zaustavljen, na tisuće ljudi se vratilo na svoje i u svoje, riskirajući pri tome i vlastite živote i živote svojih obitelji.
Želja za povratkom i opstankom na svom bila je jača od zla onih koji povratnicima nisu dali mira na svojim ognjištima. Ubojice nisu uspjele onemogućiti povratak i obeshrabriti povratnike. Upravo spremnost da se povratkom na svoje po cijenu i vlastitog života može biti i dijelom poruka današnjim generacijama. Naime, nakon rata, ljudi su se vraćali na svoja ognjišta, unatoč nesigurnosti i opravdanom strahu, a danas brojni olako napuštaju „rodnu grudu“ i odlaze u inozemstvo. Ne ulazeći u razloge ili motive, mnogi bi se trebali zapitati da li je to doista ispravno i neophodno.
wpDiscuz
