U većini slučajeva potresi u Zagrebu događali su se zimi. Sad su najviše stradale Đorđićeva i Jurišićeva ulica, Zeleni val, dio oko Mimare. Zgrade imaju pukotine u smjeru sjever-jugObnova kvadrata stana u višestambenoj zgradi u Zagrebu stajat će, ako budu rađene tako da budu otporne na potrese, od 500 do 1000 eura. Postupak rekonstrukcije, prema postojećoj europskoj protupotresnoj normi Eurokod 8, kaže jedan naš sugovornik, arhitekt s dugim iskustvom u praksi, traje četiri-pet mjeseci.
Za to vrijeme stanari moraju biti na drugome mjestu. Građevinski postupci te vrste su standardizirani; godišnje u svijetu bude oko 800 potresa približno iste snage poput onoga prvog zagrebačkog, pa su antipotresne norme i tehnike konsolidacije oštećenih građevina standardizirane.
Nakon rekonstrukcije zgrade stanarima ostaje unutarnje uređenje – žbukanje, postavljanje parketa, ličenje itd. U Zagrebu će na tisućama zgrada biti nužno izvođenje većih ili manjih zahvata, a ponegdje i rušenje pa gradnja ispočetka.
– Čak i one zgrade koje su prema prvim statičkim pregledima označene zelenim naljepnicama, kao sigurne za korištenje, nisu ostale pošteđene šteta – kaže arhitektica, docentica dr. Zrinka Paladino, koja se zalaže za osnivanje posebnog upravno-stručnog tijela, prema uzoru na analognu dubrovačku ustanovu, koje bi koordiniralo sanaciju Zagreba.
Prema njenome mišljenju, ona će trajati više od desetljeća. Naša sugovornica dodaje da su tu i mnoge zaštićene građevine koje su uistinu preživjele kobna oštećenja. Neke od njih će, kaže, “možda biti u cijelosti rušene i smjenjivane faksimilnim rekonstrukcijama. I Muzej za umjetnost i obrt i zgrada Rektorata teško su nastradale i pitanje je kako će se pristupiti njihovoj sanaciji.
Te će obnove u svakom slučaju uključivati pažljive cjelovite konstruktivne sanacije.
“Vrijednost obnove Zagreba mogla bi se kretati od pola milijarde do više od milijardu eura, ovisno o modelu i raspoloživim sredstvima, ali u svakom slučaju to bi mogla biti najveća hrvatska investicija u ovom stoljeću. Odnosno najveći posao. Ili, poznajući naše običaje, prilika za muljažu stoljeća – ni jedan posao dosad nije prošao bez nje, pa nije jasno zašto bi ovaj, koji će se odvijati u “godinama mršavih krava”. Čini se da će javni natječaji biti nepotrebni, no i dosad su izigravani: unaprijed odabrani ponuđač poslao bi, prema dogovoru, najnižu cijenu, bio “izabran”, a potom bi se troškovi prema posebnim ugovorima pumpali do neba i sve je bilo “prema zakonu”. Bit će potrebna golema ulaganja.
Usporedbe radi, nakon strašnog potresa u talijanskoj L’Aquilli (gradiću od 75.000 stanovnika, središtu regije Abruzzo) 2009. godine, talijanska je vlada za obnovu tog sveučilišnog centra – koja je planirana u razdoblju od deset godina – namijenila 14,7 milijardi eura, od čega je 4,3 milijarde bilo za obnovu privatnih zgrada a 10,4 milijarde za javne zgrade. Obnova L’Aquille još traje.
U tom potresu, koji je bio jednako jak kao onaj zagrebački iz 1880. – imao je 6,3 po Richteru – stradalo je oko 10.000 zgrada, od kojih je većina bila razorena. Neke zgrade, vrijedna kulturna dobra, u cijelosti obnavljaju strane države: jednu je crkvu uzela Njemačka, drugu Rusija, treću Francuska itd. Taj bi model mogao biti korišten i kod nas.
“Zaklada Adris je najavila donaciju od dva milijuna kuna…”, kaže Paladino i nastavlja: “Bolje je kod takvih donacija da novac bude usmjeren na jedan objekt, pa se onda rezultat vidi, nego da se raspe na desetke malih i onda od toga nemate puno koristi…”
U vezi obnove, međutim, iskrsava mnoštvo nepoznanica. Prva je hoće li se ići u “krpljenje” zgrada, kako bi se stanari što prije vratili u svoje domove, ili će se inzistirati na visokoj statičkoj sigurnosti. Odavno se zna da je Zagreb na seizmički aktivnom tlu. Što ako se ponovi? Potres od 22. ožujka ne spada u ekstremno jake – on je bio vrlo jak, ali onaj od prije 140 godina bio je 30 puta jači.Nakon smirivanja tla Zagreb je tada dugo bio miran, no onda su ga u samo četvrt stoljeća zatresla dva nova.
– Nakon ovog potresa u Gradu su bili vodeći seizmolozi, no nitko ne želi izaći u javnost s procjenom pod svojim imenom – kaže nam sugovornik iz zagrebačke vlasti pa objašnjava:
– Nezgoda s tim potresima koji su došli početkom prošlog stoljeća jest u tome što oni nisu pogodili Zagreb u razmaku od dvije godine. Kalendarski jesu, bilo je to 1905. i 1906., no ako pogledamo datume, vidjet ćemo da se jedan dogodio krajem 1905. a drugi početkom 1906. Dakle, tu je bilo oko mjesec dana razlike – kaže naš sugovornik pa se onda pita:
– A što ako tako bude i sad? Katalog potresa pokazuje: onaj s epicentrom u Gračanima i Šestinama, jačine 5,3 stupnja, dogodio se 17. prosinca 1905., nakon kojeg su uslijedila još dva s epicentrom u Kašini – 17. prosinca 1905. godine (5,6 stupnjeva) te 2. siječnja 1906. godine, magnitude 6,1. No Zagrebu nisu nanijeli veće štete, pa se seizmolozi ne slažu o njihovoj stvarnoj snazi. U većini slučajeva potresi u Zagrebu događali su se zimi.
– Novi potres, u kratkom roku, za djelomično oštećene zgrade bio bi fatalan – kaže naš sugovornik s početka teksta, arhitekt, pa nastavlja:
– Stare zgrade rađene 1900. imale su prepoznatljiva oštećenja, pukotine idu u smjeru sjever-jug. Najviše su stradale Đorđićeva i Jurišićeva ulica, Zeleni val, dio oko Mimare, ulice kod fakulteta građevinarstva. No te su zgrade ipak rađene prema onodobnim propisima i mogle su izdržati određene potrese. Da je potres bio milimetar jači, ili dva ili tri, puno bi veći broj zgrada stradao. Vjerujem da bi 50-60 posto centra bilo oštećeno, a dio urušen, i bilo bi puno više žrtava. Donekle je Bandić u pravu – mnogi stanari nisu održavali zgrade. Neke su stare i derutne i u njima žive ljudi bez novca, koji nemaju upravitelje u zgradama i, ako su se one našle na liniji potresa, dosta su oštećene. U nekima su vlasnici donekle obnavljali zgradu i, ako su si dali truda zadnjih desetak godina, te su zgrade pretrpjele nešto manja oštećenja. Ima jedan tip zgrada u kojima su ljudi radili dogradnje, i one su dobro prošle, ali se vidi da su donji katovi stradali. Gornji katovi nemaju nikakvih pukotina, ali su donji stradali…
Bogata Italija nakon potresa u L’Aquilli odmah je sagradila improvizirana naselja za stanovnike razrušenoga grada, u kojemu je pošto-poto htjela sačuvati život. U takozvanoj uredbi Abruzzo, izglasanoj nakon Uskrsa 2009., predviđene su mnoge mjere za rješavanje izvanrednih situacija potresa: tromjesečna donacija od po 800 eura za sve nezaposlene, obustava većine davanja, 100 eura mjesečno po raseljenoj osobi, obustava plaćanja računa za telefon, struju, plin, 4-mjesečna obustava plaćanja hipotekarnih kredita, hitna pomoć gradu od 70 milijuna eura, slanje 700 vojnika radi sprečavanja pljačke…Već 28. travnja 2009. donesen je zakon pod naslovom “Hitne intervencije u korist stanovništva pogođenog potresima u regiji Abruzzo u travnju 2009. i daljnje hitne intervencije civilne zaštite”, koji sadrži niz mjera usmjerenih na financiranje intervencija prve faze upravljanja faze hitne i sljedeće faze obnove.
Zagrebačka je gradska skupština prije samo četiri godine, u dokumentu o procjeni ugroženosti stanovništva, materijalnih i kulturnih dobara te okoliša od katastrofa i velikih nesreća za područje Grada Zagreba, ovako opisala posljedice koje bi prouzročio realno mogući potres od 6,3 stupnja prema Richteru:
“Potresom će biti ugrožena materijalna dobra, stanovništvo i okoliš. S obzirom na vrstu gradnje (zgrade zidane opekom drvenih stropnih i krovnih konstrukcija), najugroženije područje u gradu Gradu Zagrebu obuhvaća gradske četvrti: Gornji Grad-Medveščak, Črnomerec, Podsused –Vrapče i četvrt Donji grad.
Od ukupnog broja stambenih građevinskih jedinica postoji mogućnost da za stanovanje neće biti upotrebljivo 63.743 stambene jedinice. Procjenjujemo mogućnost da oko 168.000 stanovnika ostane bez krova nad glavom, odnosno da će njihovi objekti uslijed oštećenja biti nesigurni za daljnje stanovanje. Mogući gubici i vjerojatnost stradavanja od posljedica potresa procjenjuju se na 5626 poginulih osoba, 11.539 ozlijeđenih, duboko zatrpanih bilo bi 7804, srednje zatrpanih 2701, a plitko zatrpanih 127 osoba. Evakuacija i premještanje stanovništva s ugroženih područja na manje ugrožena odvijat će se sukladno planovima zaštite i spašavanja…”
Potres je bio mnogo slabiji, posljedice lakše od predviđenih, a ni Grad ni država nisu reagirali na zadovoljavajući način, u čemu epidemija korone predstavlja olakotnu okolnost, ali ne do kraja. Prije točno deset godina Pavle Kalinić opisao je u Jutarnjem listu kako će reagirati Grad u slučaju potresa:- Svi dežurni u Uredu nose sa sobom satelitske telefone u slučaju da se prekinu veze. Postigli smo dogovor sa zaštitarskim tvrtkama koje bi bile angažirane na čuvanju objekata kritične infrastrukture. Također, bili smo na razgovoru u Ministarstvu obrane, a vojska je spremna pomoći nam u slučaju potresa. U slučaju potresa najvjerojatnije bi odmah bile zagušene ili prekinute telefonske linije i postojeći funkcionalni sustavi veza. Sve hitne operativne službe imaju satelitske telefone, pomoću kojih bi se onda uspostavila komunikacija između operativnih komunikacijskih centara. Ured je nabavio i dao na korištenje satelitske telefone svim operativnim službama u Zagrebu, a jednom tjedno se satelitske veze testiraju – rekao je Kalinić novinarima Jutarnjeg i naglasio da bi Ured za upravljanje u hitnim situacijama radio iz svoga komunikacijskog centra u Zapruđu.
– Centar 112 državne uprave za zaštitu i spašavanje izvršio bi pozivanje Stožera zaštite i spašavanja Grada Zagreba, a članovi stožera u planu pozivanja imaju točno definirana mjesta okupljanja i funkcioniranja.
Okupilo bi se i zapovjedništvo civilne zaštite te zapovjedništva civilne zaštite u gradskim četvrtima. Ured za hitnu medicinsku pomoć, Ministarstvo zdravstva, KBC i druge bolnice uspostavili bi trijažna mjesta u kojima će identificirati ozlijeđene prema prioritetu ozljeda. Nakon identifikacije pružala bi se neophodna pomoć na licu mjesta i organizirala kompletna medicinska obrada i zbrinjavanje ozlijeđenih.Zavod za javno zdravstvo i Škola narodnog zdravlja ‘Dr. Andija Štampar’ provodili bi epidemiološku i sanitarnu zaštitu. Ekipe Holdinga s mehanizacijom radile bi na raščišćavanju prometnica, odnosno putova evakuacije. U slučaju urušavanja mostova vojska bi preko Save postavila pontonske mostove. Prema Planu evakuacije, Ured je predvidio površine za evakuaciju, gdje bi se podigla šatorska naselja za zbrinjavanje neozlijeđenih ljudi. Naš ured i Državna uprava za zaštitu i spašavanje poslali bi zahtjev za međunarodnu pomoć, ali i zahtjev za pomoć iz drugih krajeva Hrvatske koji nisu bili pogođeni potresom. Također, naš ured direktno bi se javljao u radijski i televizijski program kako bi davao obavijesti o poduzetim mjerama – rekao je Kalinić.
Od ovog je ostvareno to da je pomagala vojska, no potres nije bio takav da bi zahtijevao opisane mjere. A obnova je posebna priča. Kako kod nas stoji stvar sa zakonom? Poslužimo se formulacijom s Facebooka: “komplicirano je”. Grad Zagreb – čitaj Milan Bandić – ima jednu viziju, Vlada (čitaj Plenković, Štromar, Željko Uhlir, HDZ i HNS) drugu.
Arhitekti se zalažu za jedan tip ciljeva, konzervatori za drugi, građevinari za treći, a oštećeni građani vrlo su šarolika skupina – jedni žive u zaštićenim zgradama u centru, drugi žive u privatnim kućama na Markuševcu; neki su bogati i imaju alternativni smještaj, drugi su u Studentskom domu.Tu ni Solomun ne bi umio donijeti zakon koji bi udovoljio svim tim interesima.
– Ako su građevine stambene namjene oštećene, a pritom su pojedinačno zaštićena kulturna dobra, sve zahvate na njima mora odobriti nadležno konzervatorsko tijelo, u slučaju Zagreba to je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode – kaže Zrinka Paladino.
– Taj je Zavod jedno od konzervatorskih tijela pod ingerencijom Ministarstva kulture, no zapravo je upravno-pravno tijelo Grada Zagreba i na proračunu je istog, što ga izdvaja od svih drugih konzervatorskih odjela u državi. Po pitanju ovog nesretnog potresa i sanacije koja će uslijediti to bi moglo biti poprilično škakljivo. Posebno po pitanju potencijalnog prebacivanja loptica odgovornosti između države i Grada. Tu onda stradavaju građani, nitko drugi. No kako je Ministarstvo ono koje po prijedlozima o uspostavljanju zaštite nad pojedinim građevinama ili cjelinama donosi rješenja o zaštiti, ono kao drugostupanjsko tijelo ima ovlasti nad odlukama Zavoda. To je posebno važno jer Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kontrolira i koordinira rad svih odjela, pa tako i zagrebačkog zavoda, koji mora odobriti sve radnje na kulturnim dobrima u gradu. No kako će to jedan mali zavod s desetak arhitekata odraditi u ovom za Zagreb nesretnom vremenu, ne treba dvojiti. Ne mogu se klonirati, a oni koji znaju raditi svoj posao ubit će se od posla, no to nije rješenje. Treba hitno osnovati tijelo za obnovu Zagreba, kojem bi trenutni Zavod za zaštitu bio vrijednim suradnikom.
– Golemu štetu podnio je naš grad i njegovi stanovnici. I ono što naoko i djeluje održano i stabilno puno je podmuklih pukotina i dodatne će analize rezultirati daljnjim teškim spoznajama. Kobno iskustvo dobar je poticaj za unapređenje pravnih odrednica po kojima se vrijedna kulturna dobra održavaju od strane njihovih korisnika jer postojeći zakoni to ne reguliraju na pravi način. Jednako tako pritom treba jasno definirati i obveze države, koja ta kulturna dobra štiti, pa treba sudjelovati i u njihovu očuvanju i obnavljanju. No šteta će biti nepopravljiva tek ako opet krenemo krivim smjerom i ako zbog gluposti ili pohlepe ugrozimo ono što je predstavljalo identitet i vrijednost našega glavnoga grada – dodaje Paladino.
– U konačnici, sve se radi o novcu, to je jedino problem – kaže naš sugovornik arhitekt pa nastavlja: – Prvo je pitanje koliko novca treba potrošiti, drugo odakle taj novac, treće: do koje mjere treba obnavljati te zgrade.
– Bilo je ukupno, kaže on, oko 28.000 zahtjeva za ustanovljenje štete. Obrađeno je 7000. Mislim da će dobar dio biti na razini da je pukla žbuka itd. Oštećenja ima, ali to su stare vapnene žbuke koje su se odvojile od trstike, a pregradni i nosivi zidovi su zidane konstrukcije, gdje je mort popustio i on se pretvorio u prašinu. Sad je u pripremi zakon koji piše Ministarstvo graditeljstva. Mislim da je Štromaru stalo jako do tog zakona jer bi htio slijediti primjer Divjakice, koja se proslavila obrazovanjem – to bi i on htio ovim zakonom, brendirati se, dati mu jak osobni pečat. Arhitekti misle da se trebaju poštovati svi propisi – to postoji u svim zapisnicima – i inzistiraju da se ne skida zakon o javnoj nabavi. Oni to rade u inat Bandiću i Uhliru. Oni su strašno protiv Bandića, pa ga već tri-četiri godine sustavno ruše – zbog GUP-a, zbog dogradnji itd. On ih nema na svojoj strani, a oni smatraju da će to biti velika pljačka u Bandićevoj režiji.
Uhlir protiv sebe također ima dio građevinske i arhitektonske struke jer se u zadnjih godinu dana dosta sukobljavao s njima. On zna sve njihove malverzacije i djelovanja u gradu, prilično je informiran, pa ga se dosta plaše, a čini mi se da ni on nije svetac. Ukratko, sad svi svima vade prljavo rublje, a Uhlir im je važniji od Štromara. Na Uhlira su se svi dignuli. Nedavno je došlo do sastanka Plenković-Štromar-Bandić, na kojem su svi iznijeli svoje primjedbe na zakon. Predstavnik Grada bio je najglasniji na tom prvom sastanku, uključujući arhitekte.Dio inženjerskog lobija želi da se sve zgrade u centru dignu na seizmičku otpornost prema Eurokodu 8. No ako to napraviš s oštećenim zgradama, što je s ostalima? Npr. napravio si to u Jurišićevoj 5, 6 i 7, a u 8 nisi. Zašto? Znači li to da se svim zgradama ima staviti namet da to riješe u idućim godinama? U prvom prijedlogu zakona bilo je pitanje tko će to platiti. A što je i s ostalim gradovima, treba li Dubrovniku i Splitu također dignuti seizmičku otpornost zgrada stare gradnje u centru?
Bandić je rekao da neće platiti ništa jer nisu ulagali u zgrade, jer se pokazalo da su bolje prošli oni koji su ulagali, ali je premijer rekao da bi Vlada pomogla u ojačanju konstrukcije, no nije poznato da li i privatnicima ili samo javnim zgradama. Brzo će biti donesen zakon, a detalji će se regulirati posebnim programom mjera. Na brzom donošenju zakona inzistiraju političari – Ministarstvo, Grad i Vlada – a struka misli obrnuto, da ne treba brzo nego sporije, ali kvalitetnije. No struku tu nije baš briga kad će se ljudi vratiti u svoje kuće i stanove.
Oni tu vide sebe u obnovi sljedećih deset godina. Nakon prvog sastanka našli su se Štromar, Bandić i Plenković, u ministarstvu, u ponedjeljak , i taj je sastanak bio puno bolji nego prvi. Taj zakon je tad počeo dobivati neke obrise. Nisu svi bili zadovoljni, ali su bili zadovoljniji nego prvi put, no predstavnik Zagreba nije progovorio ni riječ, što je po meni značilo da su se oni u ponedjeljak ipak nešto dogovorili.
Ministar je rekao da će načine plaćanja i omjere dogovoriti Vlada s Gradom Zagrebom i da to neće biti predmet zakona nego provedbenih mjera. I sad poslije toga svi pišu primjedbe: arhitekti, HUP, inženjeri, masa ljudi… Idući sastanak bit će možda idući tjedan, kaže naš sugovornik pa nastavlja:
– I sad imamo grupe ljudi koji su radili na obnovi Dubrovnika i Skoplja, a koji misle da treba koristiti puno iskustvenih metoda, da nije sve u Eurokodu, da se može i bez unošenja samo novih betona. Bio je prijedlog arhitekata da se svakoj zgradi koja je oštećena dozvoli dogradnja potkrovlja. To je jedan od načina na koji bi se sve zgrade mogle sanirati, ali su se na to naježili konzervatori.
Postoji cirkularno pismo u kojem konzervatori upozoravaju sve da ne diraju dimnjake, dimnjaci su njima vrlo dragi. Sad ima 4- 5 prijedloga o dimnjacima, neki će biti na fasadi, neki u potkrovlju, ali nije to baš jednostavno. Što se tiče Eurokoda 8, odakle toliko novca? I drugo, ako tako središ Zagreb, onda moraš i cijelu Hrvatsku – Dubrovnik je na seizmički rizičnom terenu, kao i Split…Ako se osloniš na Vladu, onda to ne možeš napraviti idućih sto godina jer je pitanje kakav će nam biti proračun nakon virusa, a i da ga nema, pitanje je što se može napraviti. Prioritet bi bio da se za ljude napravi nešto na prvu ruku, a onda donese strategija što će se raditi idućih 20 ili 30 godina…
Zrinka Paladino ističe kako su stanari zaštićenih zgrada i dosad imali nerješiv problem: imali su sve obveze prema očuvanju baštine, a nikakvu pomoć. Sad se od njih traži ugradnja skupih kondenzacijskih bojlera, koji koštaju po 20.000 kuna, ali kakvog to smisla ima ako zgrade prije nisu seizmički ojačane?
– Kupiš skup novi bojler u oštećenu zgradu, zadužiš se, zemlja se opet zatrese i sve ide u dim, a stanar u socijalne slučajeve. Sad se dogodilo da su i neka od obnovljenih pročelja loše prošla i građani koji su opterećeni kreditima opet imaju narušene nekretnine jer se nisu obnavljali njihovi bitni konstruktivni dijelovi nego samo dijelovi plašteva. I brojni srušeni zabati na tim obnovljenim pročeljima govore dovoljno – kaže Paladino. Ipak, nije sve beznadno. Nakon potresa 1880. Zagreb je procvao. Bude li pameti, tako bi moglo biti i sad. Mogla bi se dići i proizvodnja, industrija, škole, zanati…
– Pitanje koje se danas nameće je i ono potkapacitiranosti naše industrijske proizvodnje, a bit će golemih potreba za proizvođačima stolarije, bravarije i drugih materijala, o zanatlijama i majstorima kojih više gotovo da i nemamo da i ne govorimo – kaže Paladino i dodaje:
– Kao što je Hermann Bolle poslije razornog potresa prije 140 godina pokrenuo Obrtnu školu, unutar koje je bila i srednja Graditeljska škola, koju su završili mnogi naši eminentni arhitekti i građevinari, trebalo bi nam i sad. Ako bude pameti, pokrenut ćemo našu proizvodnju, a ne u cijelosti ovisiti o uvozu, pa će nesreća potresa rezultirati i nečim pozitivnim za društvo u cjelini. Moje je okvirno mišljenje da će za obnovu trebati desetljeće ili dva.
Ako bude odrađivana kako treba i ako se bude dovoljno novca u nju ulagalo. Ako bude odrađivana po pretežitom dosadašnjem obrascu lickanja površinskim ‘make-upovima’, bit će gotova znatno ranije. No onda građani sa sljedećim jakim potresom mogu izgubiti i puno više ili sve, pa i život.
wpDiscuz
