Priče branitelja Bahmuta: “Mi pucamo, oni umiru. Polje puno leševa. Onda stižu novi”

Stepom u Donjecku puše hladan, oštar vjetar. Termometar pokazuje minus 17 stupnjeva Celzijevih. Bojište, na kojem se odvijaju borbe za gradove Bahmut i Soledar, udaljeno je samo nekoliko kilometara, piše DW u tekstu.

Nasred polja pod vedrim nebom održavaju se vježbe vojnika jedne ukrajinske oklopne brigade. Prije nekoliko dana ona je povučena iz borbi za Bahmut kako bi se vojnici malo odmorili. Da bi se dospjelo do vojnika, mora se hodati nekoliko kilometara preko polja.

“Zamislite kako je dečkima kad leže u zaleđenim rovovima, a ne smiju paliti vatru”

“Je li vam teško hodati u pancirkama? Smrzavaju li vam se već noge i ruke?” pita nas Ihor, časnik oklopne brigade, na putu prema logoru postrojbe. “Zamislite kako je dečkima kad leže u zaleđenim rovovima, gdje ne smiju paliti vatru da ne bi bio otkriven njihov položaj.”

Za vrijeme odmora vojnici razgovaraju s dopisnicom DW-a. Ne žele svi odati svoje ime ili biti fotografirani. Neki od njih imaju rodbinu na okupiranim područjima, a neki kažu da njihova obitelj uopće ni ne zna da su na bojištu.

“Zar nitko u Rusiji ne gleda na gubitke?”

Po riječima časnika oklopne brigade, odnos snaga na ovom području je otprilike deset ruskih na jednog ukrajinskog vojnika. Ovdje se ukrajinski vojnici prije svega bore protiv pripadnika ruske privatne vojske Wagner, koja borce regrutira iz ruskih zatvora.

Kod Bahmuta i Soledara položaji su blizu jedan drugom, kaže Oleh, jedan od zapovjednika brigade. Vojnici se često bore prsa u prsa. “Mi čak možemo čuti zapovijedi neprijateljevih zapovjednika”, kaže Oleh.

40-godišnji Ihor je vidno umoran – kao i svi drugi ovdje. “Ukrajinska vojska se bori na rubu snaga”, napominje. “Mi nemamo mogućnosti za spavanje.” Ihor priča da se dan i noć nalaze pod neprijateljskom vatrom i da rusko pješaštvo uvijek iznova napada.

“Mi pucamo, oni umiru”

Jedan časnik, koji se također zove Ihor, priča kako se male ruske skupine od deset do 15 vojnika “u valovima” približavaju ukrajinskim položajima – direktno na domet paljbe iz ukrajinskih rovova. “Mi pucamo, oni umiru – na polju leže hrpe leševa. Onda dolazi druga grupa. Ona čak ni ne pomaže ranjenima, nego se jednostavno kreće dalje prema nama.”

“I mi gubimo ljude. Ali ne razumijem: oni imaju tako ogromne gubitke. Zar nitko kod njih ne gleda na to?” pita se Ihor. Njegov drug Dmitro kaže da je “teško sve to podnijeti”. I ističe: “Ali mi nemamo drugog izbora. Ja želim i moram braniti svoju zemlju, svoju obitelj, da bismo imali budućnost.”

“Tenkovi iz sovjetskog naslijeđa”

Da bi nastavili svoju protuofenzivu i oslobodili i druga područja, ukrajinski vojnici trebaju više opreme i oružja – prvenstveno onog koje nije iz sovjetske proizvodnje, kažu zapovjednici oklopne brigade.

Njihovi inženjeri nas vode do nekoliko sovjetskih oklopnih vozila tipa T-72 koja nakon borbi moraju popravljati nasred polja. Na tlu leže alat i agregati. Jedan kamion s kranom podiže motor iz tenka. Inženjer Andrij priča da je motor jednom prestao raditi usred borbe, ali “kao nekim čudom jedan ga je mehaničar ponovo startao i posada se mogla spasiti”.

“Vidite ovu rupu u motoru? On je gotov”, kaže Andrij. Mehaničari ugrađuju novi motor. No motor je samo uvjetno “nov”. Svi rezervni dijelovi za T-72 proizvode se u Rusiji, a Ukrajina ih već dugo nije kupovala. “Mi imamo još rezervnih dijelova u skladištu. Ali neke stvari nam nedostaju. Onda ih vadimo iz oštećenih ili osvojenih ruskih tenkova”, pojašnjava Andrij.

Po njegovom mišljenju, ukrajinska vojska bi se trebala riješiti “tenkova iz sovjetskog naslijeđa” i općenito cijele sovjetske vojne opreme. Ona se ne može usporediti s modernim uređajima i za to jedva može zaštititi vojnike, naglašava Andrij. Njegov zamjenik zapovjednika Konstantin to potvrđuje i dodaje da vojska za stjecanje veće prednosti na bojištu treba zapadno oružje i opremu. Rusku vojsku se može pobijediti samo modernom tehnikom, naglašava Konstantin.

U iščekivanju Leoparda

Zapovjednici pričaju dopisnici DW-a da bi njihovi vojnici vrlo rado što prije dobili nova oklopna vozila jer žele “što prije završiti oslobađanje ukrajinskog teritorija”.

Vojnici pričaju o sposobnostima njemačkog oklopnog vozila tipa Leopard, ali i o tome kako se u Njemačkoj raspravlja o isporuci tih tenkova Ukrajini. Razgovara se i o obećanim borbenim vozilima zapadnih partnera – njemačkim Marderima i američkim Bradleyima.

“Leopard je ono što sada trebamo. Visoko precizno ciljanje i uređaji za noćno promatranje funkcioniraju u svim vremenskim prilikama. No prije svega, Rusi se boje Leoparda”, smatra časnik Konstantin.

“Treba nam zapadna oprema”

U međuvremenu mehaničar Serhij pod vedrim nebom zavaruje rashladni sustav motora star 50 godina. Serhij je od 2014. u ukrajinskoj vojsci, njegove ruke su pune ogrebotina i rana. “Ukrajinska vojska treba zapadnu opremu, najbolje s rezervnim dijelovima i logistikom za popravke”, kaže on. Uvjeren je da može popravljati i zapadno oružje: “Kod motora nema velikih razlika.”

Serhij i njegovi drugovi pod vremenskim pritiskom popravljaju nekoliko oklopnih vozila i kamiona. Borbe oko Bahmuta i Soledara su sve žešće. Inženjeri oklopne brigade nemaju vremena za spavanje. Kažu da stalno moraju biti u stanju pripravnosti. Časnik Ihor ne vidi druge mogućnosti: “Ovaj rat je grozan. Ali mi moramo pobijediti kako bismo dalje živjeli u slobodi.”