Kad ambasada jedne od najutjecajnijih svjetskih sila, stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, Rusije, objavi priopćenje u kojem bez uvijanja tvrdi da visoki predstavnik u BiH ne postoji, da je presuda jednom od tročlanih čelnika BiH “vanpravna” i da se Sud BiH kompromitirao kao puka transmisija zapadne političke volje – to više nije puka diplomatska kurtoazija.
To je poruka koja nadilazi sve postojeće okvire političke igre u BiH.
I premda bi se mnogi u Sarajevu voljeli praviti da to nisu pročitali, diplomatska nota ruske ambasade je tu. Crno na bijelo.
A čovjek kojeg dio Zapada naziva visokim predstavnikom, Christian Schmidt, time je prvi u povijesti ovog ureda postao “samozvanac” s potvrdom da za njega ne postoji ni jedan jedini papir Vijeća sigurnosti UN-a.
On je, pravnim jezikom rečeno, imenovan samo u okvirima grupice zemalja koja sebe zove PIC, radi se o političkom tijelu van pravne snage i bez snage rezolucije UN-a. Jer ako članica Vijeća sigurnosti UN-a uloži veto, tada čak ni PIC ne postoji. Ako članica napusti PIC, a Rusija je napustila PIC, više ne možemo govoriti o Bonskim ovlastima koje je OHR imao dok je u njemu bila i Rusija.
Presuda Miloradu Dodiku, izrečena dekretom Schmidta kao zakonodavca, sada ulazi u povijest kao najkontroverznija presuda u povijesti BiH.
A Sud BiH kao najkompromitiranija pravosudna institucija regije.
Jer sudio je po zakonu koji nije zakonito donesen. A znali su da to ne smiju činiti. Ako ne zbog Ustava BIH koji im očito ne znači ništa onda zbog svjetskih povelja koje strogo zabranjuju takav način izmjene Kaznenog zakona bilo gdje u svijetu.
Osudili su instituciju BIH u ime dekreta čovjeka koji ruši Ustav BIH. Protupravni zakon je izmijenio čovjek za kojeg SUD BIH zna da nema legitimitet, čovjek kojeg u instituciju nije imenovao UN. A znao je da prema Aneksu 10 to mora biti tako. No sve i kad bi imao legitimitet SUD BIH opet je dužan spriječiti takvu izmjenu Kaznenog zakona ili pak upitati za mišljenje Ustavni sud BIH.
Opravdanje koje nude – Schmidt je imenovan “pismom glavnog tajnika UN-a” – samo je dodatno sramotno. Jer to pismo samo informira. Ne potvrđuje. Informacija nije rezolucija. A članak 7 Europske konvencije o ljudskim pravima jasno kaže: kazneni zakon ne može mijenjati nitko tko nije zakonodavno tijelo, i ne može se donositi retroaktivno, niti netransparentno niti smije biti nepredvidiv i iznenadan. Ustav BiH jasno kaže da su te konvencije iznad domaćeg prava.
Ruska nota je, čitano hladno pravnim jezikom, zapravo optužnica protiv pravosudnog sustava BiH, koji se svjesno, hotimično i organizirano upustio u politički progon čovjeka koji se nije povukao, nije pobjegao, već je otišao u Izrael s porukom protiv antisemitizma. S porukom “Progone me isti oni, suprotno međunarodnom pravu, koji zazivaj Hitlera da se ustane iz groba i da završi sa Židovima , isti oni koji usred Sarajeva pale židovske zastave”.
I u tom času, dok govori o miru, dolazi vijest da ga vlastita država traži kao bjegunca. Iako je on u toj državi država i državotvorac. I bez njega nema ove države.
I sad dolazimo do paradoksa: zemlja koja traži Dodika, progoni ga na osnovu neustavnog zakona promijenjenog od strane čovjeka kojeg i sama nije imenovala niti priznala, ako jest nađite nam odluku Vlade RS-a kojom priznaju Schmidta, potvrdu u Predsjedništvu i prijem u tom tijelu. Zakon prema kojem je optužen državnik BIH nije zakonito donesen, a instanca koja bi to trebala ispraviti – Ustavni sud BiH – šuti. Kao da se ništa ne događa. Kao da je pravni poredak BiH živa predstava Orwellove “1984”.
I nitko se od ovih federalnih progonitelja ne boji dijela Kaznenog zakona koji kažnjava za protudržavni rad, za rad za strane sile.
Schmidt je želio kazniti Dodika. A stvorio je mit. Mit o političkom progonu. Mit o izopačenosti međunarodne zajednice u BiH.
I mit o tome kako se jedna mala entitetska figura pretvorila u globalnog disidenta.
Jer, ako je Dodik doista neprijatelj poretka, zašto ga poredak mora uništiti ilegalnim sredstvima?
Odgovor na to pitanje otkrit će više o poretku, nego o samom Dodiku.
/POSKOK/
wpDiscuz
