Nije Sud BiH progledao preko noći. Niti je Dodik doživio prosvjetljenje. Ono što se dogodilo nije pravna pravda, nego pravosudni instinkt za samoodržanjem. Sudije, tužitelji, institucije — svi od reda — počeli su se osvrćati oko sebe i shvaćati da će jednoga dana, možda i vrlo uskoro, Christian Schmidt otići.
I što onda?
Onda više nema zaštitnika, nema njemačkog broja iz OHR-a koji pokriva pravne nebuloze, nema “mi samo radimo što nam kaže Visoki”, nema alibija. Ostaje samo pitanje: Po kojem ste to zakonu gonili domaće građane zbog verbalnog delikta?
“Kazneno djelo napada na ustavni poredak”
Zamislite ironiju: pozvati se na Ustav BiH kako biste kaznili nekoga tko kritizira čovjeka koji nije u Ustavu. Christian Schmidt nije izabran, nije potvrđen u UN-u, nije konstitutivan, a ipak je nekako završio kao temelj kaznenog progona.
I sad dolazi neugodna istina – sve te optužnice na temelju njegove volje pravno su ništavne. I što onda?
“Taština jednog prolaznika”
Nije ovo više priča o Njemačkoj, ni o Schmidtu, ni o vanjskoj politici. Ovo je priča o domaćem pravosuđu koje je pristalo biti batina u rukama privremenog upravitelja, i to ne zato što mora, nego zato što se boji.
A sad kad je miris odlaska u zraku, oni prvi koji su služili postaju prvi koji će odgovarati. Jer netko će morati objasniti zašto se domaći Ustav ignorirao u korist dekretne vladavine jednog stranca.
I tu dolazimo do poante:
Pravosuđe BiH nije reagiralo iz pravde, nego iz straha od buduće pravde. Iz svijesti da dolazi dan kad više neće moći reći „to je Schmidt rekao“. Dolazi dan kad će ih netko pitati:
„Po kojem to članku Ustava BiH, gospodo, ste vi dali sebi za pravo da branite građaninu da misli, piše, govori, kritizira?“
I kad taj dan dođe – Schmidt će već biti na nekom aerodromu, put Švabije. A oni će ostati.
Sami. S dosjeima u ladicama. S vlastitim potpisima. S nelagodnom tišinom ustavne odgovornosti.
wpDiscuz
