1.Ne miru
– 1992. godine u BIH je potpisan Coutillierov plan koji je jamčio federalnu BIH sastavljenu od nepovezanih etničkih federalnih jedinica. Sve strane su potpisale da bi Izetbegović na kraju rekao NE. Analitičari se slažu da taj plan i nije toliko bio loš. Omogućavao je život za stotinu tisuća građana BIH, put ka EU, mir, suživot. Da se mir ispoštovao ne bi bilo rata. Ne bi bilo sukoba. Ne bi bilo Srebrenice. Ni stranih boraca u BIH. Al neke stvari bile su očito važnije.
2.Ne poštivanju Washingtonskog sporazuma
– Najvažnija odredba Washingtona, kosocijacija s federalnim partnerom ne poštuje se u FBIH od prvog dana. 2000-e godine Sarajevo je oduševljeno dočekalo amandmane kojima im je osugirana kontrola hrvatskog Doma naroda u FBIH.Pokušaji preglasavanjam pozivanjem na građanske vrijednosti, te uspijesi u preglasavanju, u Sarajevu se slave kao uspijesi države. Premda je svakim preglasavanjem te države sve manje. Nakon odluke Ustavnog suda maske su konačno pale. Sarajevska politika danas javno i nekažnjeno ruši državu BIH otvorenim prijetnjama da treba srušiti ustavni poredak BIH , Ustavni sud, i nametnuti novo uređenje po mjeri čovjeka. Sarajevskog čovjeka.
3. Ne poreznoj jednakosti
– Izlobiranim zakonom , preko stranaca u FBIH je nametnut neustavan zakon o raspodjeli PDV-a koji omogućuje Sarajevu nesrazmjerno brži rast u odnosu na ostale kantone. Tako su građani FBIH podijeljeni u dvije kaste. Građani Sarajeva čija glava vrijedi duplo više i sve ostale građane FBIH koji plaćaju Sarajlijama da lijepo žive.
4. Ne poštivanju Daytona
– Odredba o povratku izbjeglih i rasljenih najmanje se ispoštovala na teritoriju pod kontorlom sarajevske politike. Međunarodna zajednica se to stidi reći, al najslabiji procent povratka građana BIH na prijeratna ognjišta jesu prostori pod kontorlom Sarajevske politike. Istodobno se na tim prostorima šire selefijska uporišta u kojima se navodno kriju i neki zločesti dečki s atraktivnih i egzotičnih ratišta.
5. Ne državi BIH
– Odbijanjem uvažavanja ostala dva partnera u BIH te upornim pokušajima da se iste nadvlada, sarajevska politika jasno daje do znanja da za nju Srbi i Hrvati u BIH predstavljaju trajnu prijetnju do svođenja istih na razinu pristojnosti ili pak zanemarivosti. Takvi potezi nužno dovode do rušenja države. I povjerenja u nju. Kod polovice građana i 2/3 naroda.
6. Ne legalizmu
– Trostrukim nametanjem Željka Komšića u Predsjedništvo sarajevska politika potvrdila je da ju Ustav BIH ne zanima. I umjesto da upravo oni ojačaju povjerenje prema Sarajevu tako da sami iskritiziraju taj potez, kao nelegalan, budući da Ustav jasno kaže kako tri predsjednika moraju biti izabrani iz tri konstitutivna naroda, oni inzistiraju na tome da je legalno u BIH da dva predsjednika budu izabrana iz jednog konstitutivnog naroda. Komšić naime nije izabran iz reda hrvatskog naroda nego iz reda bošnjačkog naroda.
7. Ne europskom putu BIH
– Premda načelno jesu za euroatlantske organizacije saraj politika sve će učiniti da ih što više uspori. Posljedica toga je iseljavanje ne samo Hrvata i Srba, nego i mlade bošnjačke intelektualne snage ka Europi. Mnoštvo ih ne želi živjeti u novom Erdoganatu.
8. Ne Pelješkom mostu
– Sarajevska politika pokazala se i kao sjajan susjed. Most u Hrvatskoj i priča oko Neuma su neodvojivi. Prometno prekinuta Hrvatska lagan je plijen za ucijene. Pa i dok joj majoriziraš sunarodnjake u BIH. Prometno povezana Hrvatska ne može se više tako lako ucjenjivati. Premda znaju da je osigurana takva visina mosta da u BIH mogu ući najveći Erdoganovi brodovi u Sarajevu svim silama nastoje spriječiti spajanje Hrvatske. Zbog čega? Zbog instrumenta ucjene Hrvatske. Koji ne žele izgubiti.
9. Ne istrazi ratnih zločina
– I dok se jednima sudi i tuži po ekstremno rigoroznim zakonima, sarajevski šefovi El Mudžahida danas mirno u Sarajevu ispijaju kave. Možete li zamisliti srpskog ili hrvatskog generala koji je upravljao postrojbama stranaca, koje su srušile WTC i koje su ubijale građane BIH da danas u Mostaru ili Banja Luci prijeti sa TV ekrana? Kao što je to slučaj s generalima Armije BIH?
10. Ne suživotu
– Svaki potez Sarajeva od Daytona do danas potez je upornog optuživanja i autoviktimizacije koja ne vodi nigdje do u nove sukobe. Njima nije stalo do suživota. Oni su davno otpisali ostale građane BIH koji nisu pripadnici većinskog nacionalizma, za bilo kakav suživot. Dobri su im tek oni pojedinci koji su postali dio tog istog nacionalizma. Ne postoji niti jedan pozitivan primjer Sarajeva koji bi se mogao navesti kao uzmicanje u cilju izgradnje boljeg BH društva. Od 1995-e do danas slušamo samo optužbe, medijska podmetnja, javne linčeve, i izjave, kakve sebi niti jedan srpski ili hrvatski političar ne može priuštiti.
9. Da radikalizaciji
– Iako je problem islamskog radikalizma svjetski problem i nema neke naročite veze s Bošnjacima, svaku priču o tome sarajevska politika guši napadima za islamofobiju i bošnjakofagiju. Ako kažete da ne volite što ISIL-ovci šeću po BIH optužit će vas da mrzite Islam i Bošnjake. Iako ISIL-ovac nema veze ni sa Islamom ni sa Bošnjacima.
wpDiscuz