Godina je 2025. Mjesec lipanj. Zastupnik XI. izborne jedinice Nevenko Barbarić ustaje u saborskim klupama, vidno uzrujan, i traži riječ. Rasprava je o amandmanu na Izborni zakon a koji je upravo predložio – Amandman o povratku HB građana koji žive u RH na izbore u BiH. Duboko uzdahne, pogleda saborske zastupnike i započne:
“Poštovani predsjedniče Sabora, kolege zastupnici, znate, mi smo malo razmišljali. I mi smo zaključili. Evo šta smo zaključili. Nakon razmišljanja. Naime: ne ide ovo više ovako. Mi ćemo poludit od ovih izbora! Ubi ovo. Ne možemo više. Prvo imamo jedne godine lokalne u BiH, pa drugu godinu državne u RH, pa državne treću godinu u BiH, pa opet lokalne u RH, pa onda iduću predsjedničke u RH, pa petu godinu europske! Premalen smo mi narod za toliko izbora, ljudi su zbunjeni! Više ne znaju gdje su, što su, u kojoj su državi, jesu li došli ili pošli, e li Ljubuški Hrvatska, Bosna, Hercegovina il Europa… Je li Milanović predsjednik kojeg su izabrali Bošnjaci ili je to Komšić? I koji je kurac sad taj Primorac, pitaju se i što moraju glasat za njega ako im je Milanović draži!? Narod nam je ljut i ozlojađen”
Nekoliko zastupnika se zasmijulji, no Barbarić nastavlja, mašući papirima.
“Neki dan mi žena na Crvenom Grmu pljune hrvatskog policajca i kaže mu: ‘Pu marvo mudžahedinska komunistička!’ Učinilo joj se da vidi mjesec i poluzvijezdu, mislila je da ulazi u Bosnu. Ženi se zamantalo, znate. Ne možemo mi tako dalje! Dakle, naš prijedlog je jasan: mi iz BiH nećemo više sudjelovati na vašim izborima u Hrvatskoj, niti ćemo ulazit u Sabor niti glasat za presjednika a vi nama nećete jamljati naše birače! Što bi se reklo, ovo što ste naselili u Hrvatsku zadržite, al’ njihov glas – zaboravite!”
Saborska dvorana se utišava, atmosfera postaje ozbiljna. Barbarić potom prezentira jednostavan model:
“Prema našem prijedlogu, koji smo dobro preuzeli od Poskoka al eto malo pokasno, znači po tom modelu RH Sabor, sukladno Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, uvodi pozitivnu diskriminaciju za sve građane RH rođene u BiH i koji tamo imaju pravo glasa. Privremeno im se oduzimaju građanska prava u RH dok ne izvade potvrdu da su barem jednom u 12 godina sudjelovali na nekim izborima u BiH. Na taj način, minimalno 400 tisuća Hrvata više sudjelovalo bi na našim svakim izborima u BiH. A ako nakon trojih ihzbora nsu u stanju otić ni na jedne, u BIH, znate šta, ti ljudi ne zaslužuju prava u RH. Mi na taj način s ovom pozitivnom diskriminacijom postajemo politička nacija. Sve rješavamo, Komšića, preglasavanje. Dom naroda. A vi…” – pogleda saborske zastupnike – “… vi više ne morate brinuti o našim glasovima. Win-win situacija!”
U SABORU MUK
Zastupnici su nijemi. Jedan šapne drugome: “Šta je ovo, šala? Hoće nas razdužit ko Jugoslaviju?” Predsjednik Sabora oprezno uzima riječ: “Kolega Barbariću… razumijem vašu… strast… ali bojim se da ovo nije ustavno.”
Barbarić se ne da: “Ustavno? Pa vi ne znate ni tko vam je birač, a meni ćete o Ustavu! Slušajte, dragi kolege, ovo je prilika da svi profitiramo. Mi u BiH postajemo narod, vi u Hrvatskoj ostajete bez naše konfuzije morat ćete pobjeđivati al bez nas. Evo, kolega Bačiću, recite, kako vi planirate rješavat ovo pitanje, a da ne poludite?
Bačić se nakašlje, pokušava nešto reći, no Barbarić ga prekida: “Neće, gospodine Bačiću, proći više priče o sestrinskim strankama. Mi smo politička nacija, a ne franšiza!”
FRANŠIZA ILI POLITIČKA NACIJА?
Ova hipotetska situacija koja se nikada neće dogoditi, savršeno ilustrira srž problema. Dok Srbi u BiH već odavno funkcioniraju kao politički emancipirana zajednica, Hrvati su i dalje vezani pupčanom vrpcom za Zagreb. Kukaju kako ih se preglasava a ovako jednostavan zakon ne smiju predložiti u RH.
Hrvati u BiH moraju prestati biti politička franšiza. Vrijeme je da odbace ulogu “retardirane sestrice” i počnu graditi vlastiti politički subjektivitet.
Ako BiH Hrvati ne prestanu glasovati po diktatu Zagreba, ostaju u začaranom krugu, osuđeni na sudbinu političkog relikta. Vrijeme je za istinsku emancipaciju, jer bez toga – nema opstanka. Vrijeme je da postanemo politička nacija. Vrijeme je sada. Već je bilo jučer.
Na dan kad su sami sebe preglasali, glasujući u izboru između onog za kojeg su morali, i onog za kojeg su htjelii, za ovog prvog.
Pucanje sebi u nogu.
wpDiscuz
