Tisuće kineskih roditelja proživljavaju agoniju svake godine. Kineska vlada ne objavljuje nikakve brojke, no američko minsitarstvo vanjskih poslova tvrdi da je u toj zemlji 20.000 djece godišnje oteto, odnosno 400 djece tjedno
Zastrašujuće trgovanje djecom raširilo se Kinom, gdje se mališani otvoreno prodaju putem interneta. Kineska policija tvrdi da je većinom riječ o otetoj djeci, koje svake godine nestaje 20.000 u toj zemlji, prenosi BBC. Jedan od očeva kojima je oteto dijete je Xiao Chaohua. On je u veljači 2007. imao malu trgovinu odjećom u industrijskoj zoni grada Huizhoua, nedaleko od Hong Konga. Jutro je proveo u društvu petogodišnjeg sina Xiaosonga na obližnjoj plaži. Dijete je bilo razigrano i sretno, te su mobitelom snimili nekoliko fotografija.
Zatim su se motociklom odvezli kući, a oko 19 sati Xiaosong je pitao oca sitniš za poslasticu koju je namjeravao u pratnji starije sestre Xiao Lu kupiti u obližnjem dućanu. Bio je to zadnji put da je otac vidio sina.
Kćer se naime iz kupovine vratila sama, jer se od brata odvojila kako bi popričala s prijateljem. Otac je odmah krenuo u potragu, pretraživši spomenuti dućan i internet cafe, no sve je bilo uzalud. Zatim je nazvao policiju.
Policajac je stigao i odmah rekao da nema smisla tražiti dječaka po gradu jer je vjerojatno otet i već odvezen u neki drugi grad. No Xiao nije odustajao i nekoliko sati kasnije pronašao je radnika migranta koji se tih dana igrao s dječakom na automatu. Radnik je odveden u policijsku postaju na saslušanje no ubrzo je pušten zbog nedostatka dokaza. Sumnjivac je zatim netragom nestao.
Tijekom prvog tjedna Xiao je platio televizijski oglas kojim traži dijete, što ga je stajalo oko 8.000 dolara. Nitko se nije odazvao. Nastavio je tragati, a dani potrage pretvorili su se u godine. Prve je godine motociklom obilazio regiju Guangdong, te lijepio postere o nestanku sina na autobusnim i željezničkim postajama te u trgovačkim centrima nudeći novčanu nagradu za bilo kakvu informaciju.
Zatim je odlučio prodati svoju trgovinu odjećom i kupio kombi, a njegova je supruga našla posao u tvornici cipela. Njihova je kćer pak otišla živjeti kod bake i djeda u regiju iz koje potječu – Jiangxi. Xiao je tada započeo svoje mučno putovanje Kinom; njegova ga je potraga odvela na mjesta koja nikad nije planirao posjetiti.
Cijena je 16.000 dolara
Tisuće kineskih roditelja proživljavaju sličnu agoniju svake godine. Kineska vlada ne objavljuje nikakve brojke, no američko minsitarstvo vanjskih poslova tvrdi da je u toj zemlji 20.000 djece godišnje oteto, odnosno 400 djece tjedno. Kineski državni mediji nagađaju da nestane čak 200.000 djece godišnje, iako policija negira tako visoku brojku.
Malodobni dječak može se na crnom tržištu prodavati za 16.000 dolara, dvostruko skuplje nego djevojčica. Nakon otmice, djeca se često prodaju usvojiteljima no neka od njih su prisiljena raditi kao prosjaci ili služiti kriminalnim bandama. Velik broj otete djece je jednostavno zauvijek izgubljen.
Proteklih godina vlasti su intenzivirale borbu protiv krijumčarenja djece, no kriminalci su razvili sofisticiranije metode, pa se velik dio njihovih aktivnosti vodi putem interneta. Kako je javila državna novinska agencija Xinhua, tijekom veljače 2014. policija je razotkrila četiri kriminalne bande koje su nudile »neslužbeno usvajanje djece« kao pravan za prodaju otetih mališana putem interneta. Policija je tada uhitila 1.094 ljudi, te spasila čak 382 djece.
No trgovanje djecom putem interneta se nastavlja. Novinar BBC-ja koji istražuje otmicu djece u Kini javio se na oglas o prodaji djevojčice za 32.000 dolara. Prodavateljica mu je rekla da je samohrana majka troje djece i da nije u stanju uzdržavati svu djecu, prikazala je i video snimku bebe na kojoj se djelomično vidjelo i njeno lice, što je novinar prijavio policiji – no bez rezultata. Teško je utvrditi tko zapravo prodaje dijete, majka ili krijumčar, jer nažalost nije rijetkost da roditelji u Kini prodaju vlastito dijete odmah nakon rođenja.
BBC je potajno snimio i situaciju u jednoj kineskoj bolnici – gdje je jedan liječnik priznao da se napuštena djeca često prodaju usvojiteljima. On je ispričao da se rađa previše djece s obzirom na zakon o obiteljskom planiranju koji tamo vrijedi. Prema njegovim riječima, »sve dok se obitelj slaže i prodaja se obavi odmah nakon poroda nitko ne treba znati«.
Prema tamošnjim zakonima o planiranju obitelji mnoge su obitelji ograničene na jedno dijete, te suočene s paprenim novčanim kaznama ukoliko imaju više od jednog djeteta.
Tragat ću do smrti
Neutješni Xiao danas ima 39 godina i radi za organizaciju koja se bori protiv krijumčarenja djece, tzv. Suishou fundacija za socijalnu skrb. Njegove su oči beživotne iako je vrlo uljudan. Teško breme ostavilo je traga. Fundacija pomaže roditeljima u potrazi za nestalom djecom objavljujući fotografije malih prosjaka na internetu.
Iako još nije pronašao sina, pomogao je jednoj majci da pronađe dijete koje joj je oteto u dobi od samo dvije godine. Naime, potencijalni kupac odbio je dijete zbog astme, pa je krijumčar ostavio dječaka u autobusu te je odveden u dječji dom. Srećom, djelatnica doma prepoznala je dijete na fotografiji fundacije, te je napokon vraćeno majci.
Dok kineski sudovi strogo osuđuju krijumčare djece, Xiao se zalaže za strože kazne i za one koji kupuju djecu. Sada im prijeti do tri godine zatvora, no stručnjaci tvrde da u stvarnosti većina kupaca rijetko bude kažnjena.
Prošao je desetke tisuća kilometara, no Xiao kaže da će se njegovo putovanje završiti kad izdahne ili kad pronađe sina. 
wpDiscuz