Čuveni crnogorski suživot i multikultura ovih dana ne stoje najbolje

Albanci u Tuzima pravili su neko nacionalno sijelo i mahali albanskom zastavom, no na pamet im nije palo da uz albansku podignu i crnogorsku zastavu, kako nalaže zakon. To ljuti Crnogorce.

I raduje Srbe, koji rado mašu srpskim, no ne i crnogorskim zastavama, a sada ponavljaju: “lijepo smo vam rekli kakvi su Albanci….”.

Na Albance je naročito ljut Nebojša Medojević. On je, kao jeftina, second hand, provincijalna verzija Trumpa, predložio da Crna Gora na granici prema Albaniji i Kosovu podigne – zid. Veliki Medov zid, za razliku od Kineskog, ne bi bio vidljiv sa Mjeseca, ali bi iz Beograda, a možda čak i iz Moskve, dva grada koji su Medojevićevom Demokratskom frontu i Sunce i Mjesec.

Kad su Albanci u Crnoj Gori vrisnuli da bi Medo da ih utamniči i odvoji od sunarodnika, on je pojasnio da njegov zid ne bi bio tu da razdvaja ljude (to, po Bori Đorđeviću, kanonizovanom srpskom pjesniku ovjenčanom Andrićevom nagradom, čine vozovi), nego da spriječi šverc droge i saradnju crnogorske i albanske mafije.

Medojević, ah kako čudno!, nije predložio zid prema Srbiji. Iako drugi dom Šarića nije bila Priština, nego Beograd. Iako je saradnja crnogorskih i beogradskih kriminalnih klanova dobro dokumentovana i opštepoznata. Iako je i sam Medojević bio kolumnista Identiteta, glasila Zemunskog klana – premda, kako je više puta ponovio, a nema razloga da mu se ne vjeruje, nije bio upoznat sa vlasničkom strukturom novine za koju radi: nije, dakle, znao ko ga plaća.

Idemo dalje…

Država Sandžak?

I Bošnjaci konja za trku imaju: ideju da se pod firmom regije stvori (nešto kao) država Sandžak.

Ultradesni Srbi briljiraju.

Kao da se devedesete nikada nisu desile. Kao da rata i stradanja koja je on donio nije bilo.

Amfilohije preko svojih piona najavljuje “crkveno-narodni sabor” na kojem će, bude li mu Milo dirao imovinu i pare, proglasiti SAO Boka, koju bi trebali činiti Budva (nisu precizirali, ali vjerovatno pod tim podrazumijevaju i Petrovac), Tivat, Kotor i Herceg Novi. Teoretičari saoizacije Crne Gore poručuju kako Boka, ionako, nikada nije bila crnogorska i kako je 1945, “pod tačkom ‘razno’“ pripojena Crnoj Gori.

Ne, oni Boku nisu naumili vratiti ni Veneciji ni Austriji, imperijama u čijem sastavu Boka, doista, jeste bila. Jasno, njihova ambicija nije da stvore AAO, Austrijsku autonomnu oblast, niti MAO, Mletačku autonomnu oblast.

Ako sam dobro razumio Amfilohijev plan, po njemu bi žestoko hajrovala Bosna i Hercegovina, jer bi baš njoj, budući da ne može Srbiji, on pripojio svoju SAO. Naravno, Risto bi to tumačio kao pripajanje Republici Srpskoj, ali kako taj entitet država nije, niti će u ovom prostorno-vremenskom kontinuumu to biti, država Bosna i Hercegovina je u Amfilohiju Radoviću dobila nenadanog saveznika. Šta saveznika: velikana, čovjeka koji je čitavo crnogorsko primorje, liše Bara i Ulcinja, a sve u inat Đukanoviću i “Dukljanima”, kako njegovi zovu Crnogorce, naumio staviti pod kontrolu Sarajeva. Bude li Risto isposlovao toliko teritorijalno proširenje BiH, može da bira gdje u Sarajevu želi spomenik sebi, veličine najmanje spomenika Aleksandru u Skoplju: ako baš hoće, može i sred Baščaršije, pored sebilja, takoreći u sjeni Begove džamije.

Ali to nije sve. Neka se BiH spremi da u svoja njedra primi još pola Crne Gore. To su, ovo nećete povjerovati, Bosni namijenili četnici.

Njihov portal, IN4S promovira, naime, ideju da se Bosni i Hercegovini pripoje Pljevlja, Plužine, Žabljak, Šavnik, Nikšić i Herceg Novi.

OK, Herceg Novi je već u Amfilohijevoj SAO Boki, ali dobri ljudi će se dogovoriti šta je čije – a u svakom slučaju sve će, rekosmo, ostvare li svoj plan, biti bosanskohercegovačko.

Crna Gora je članica NATO-a

Ideolozi SAO Durmitor, doduše, Bosnu ne pominju. Oni govore o takozvanoj “Staroj Hercegovini”, na koju, po njima, Crna Gora nepravedno polaže pravo. U njihovoj pameti, oni svoju SAO pripajaju vaskolikom srpstvu, odnosno, odnosno Istočnoj Hercegovini. U stvarnosti, proširujući današnju Hercegovinu dijelom, kako to oni vide, “Stare Hercegovine”, proširuju granice međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Jasno, ima tu nekoliko nemalih problema, takoreći praktične prirode. Crna Gora je, naime, članica NATO. Što znači da bi Risto, jednako kao i oni koji sanjaju otcjepljenje Sandžaka, jednako kao i oni koji sanjaju dijelove Crne Gore u Velikoj Albaniji, ako to pokušaju ostvariti onako kako to jedino može – nasiljem, dobili po ušima. Jer se napad na jednu članicu tog saveza, shodno članu 5. Vašingtonskog sporazuma, smatra napadom na čitavu Alijansu. Uzgred: sada su posve očiti razlozi onako upornog i agresivnog protivljenja ulasku Crne Gore u NATO…

Elem… recite vi meni da istorija nema smisla za ironiju i sarkazam. Amfilohije i četnici nisu uspjeli stvoriti Veliku Srbiju. Nisu uspjeli Srbiji pripojiti dijelove Bosne i Hrvatske. Sada su, vođeni istom, četničkom ideologijom, naumili da zemlji koju su htjeli rasparčati pripoje pola Crne Gore i stvore Veliku Bosnu i Hercegovinu.

Aferim, Risto!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.