Ej, šta da ti je nešto bilo? Tebi. I mačku. I tvojima. Kući čije obrise mogu prepoznati i u najcrnjem mraku. Šta da je sve samo nestalo? Kao gumicom izbrisano. A toliko ti toga nisam rekla. Prestrašno je kako olako shvaćamo život, onda kad mu ništa ne prijeti. Pretužno je koliko se osjetimo malima tek kad nas strese do dna tabana, kad nam sve oko nas pokaže koliko je taj život zapravo krhak kao titraj paučine u ćošku.
Kažeš, ne spavate noćima. Stražarite nad silinom vode. Pišeš mi kako od jezivog huka rijeke ne čuješ vlastite misli. I da je potpuno potopilo sve. Pizzeriju gdje smo jeli. Tamo gdje sam standardno bila najviši gost i gdje konobari vole kamenjarke Hercegovke. Čuvaj bateriju od mobitela, govorim ja. U istom trenu se sjećam kako si izišao perfektno regulirati situaciju s drotovima koji su me zaustavili jer sam prošla kroz jednosmjernu ulicu u tvom, za mene dotada sasvim nepoznatom gradiću. Naravno, raspravljala sam se s njima naveliko sa sve mašućim mi rukama i grlatim glasom. I kako si taj gradić, stješnjen među bosanskim brdima i maglom, mojoj sestri pokazivao iz najljepše moguće perspektive, da ga zapamti. Da ga zavoli. Njoj, poznatom ljubitelju samo južnih, mediteranskih, vječno sunčanih krajeva.
Martina Mlinarević Sopta l facebook.com
Kažeš, nemate struje, vode, interneta. Ne znaš da se odjednom spontano organiziraju ljudi iz cijele zemlje da pomognu tvom gradiću i mnogim drugim mjestima koja nikad u životu nisu možda ni posjetili. Ne znaš da mi se javlja na desetine i desetine divnih lica odsvuda i nude svoje kuće u Ljubuškom, Čapljini, Mostaru, Širokom, Neumu, Međugorju za prihvat ljudi koji nemaju više ništa svoje osim sebe. Ne znaš da Fejsbuk konačno izgleda kao korisna oglasna ploča bez sisa, guzica, vrijeđanja i budalaštine. Ne znaš kako se sjajno svi organiziraju, dogovaraju, koordiniraju, odlaze tamo gdje je najteže s lakoćom. Ne znaš da ljudi po cijeloj Hercegovini sakupljaju i donose pune pakete hrane, lijekova, odjeće. Umataju ih nekom neopisivom solidarnošću. Ne znaš da od snage tog osjećaja u isto vrijeme boli duša i srce se smije. Jer se sve radi s nekim iznimnim dignitetom, bez puno priče, pompe i kompliciranja. Ljudski. Jer nije potrebno puno pitanja, svi se razumiju pogledima. Sudaranjem kolicima u supermarketima dok kupuju najvažnije. Dodavanjem paketa iz ruke u ruku dok ih slažu u kamione i kombije. Pronoseći kroz dlanove priču veću od života.
Priču koju svih dvadeset godina nisu uspjeli stvoriti ni svi europski potrčci što su na našoj nevolji bildali svoje životopise, ni domaći vladini luzeri mađioničari, nevladini wannabe miritelji, ni okrugli stolovi, seminari, paneli, dogovori, razgovori, pregovori ni konferencije. Priču koju su istkali ljudi za ljude. Nenametljivo, iskreno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao da nije. Tri je zadnja dana apsolutno sve osim ljudskosti potpuno suspendirano. Kao u nekom vakuumu koji ne propušta unutra ništa osim pozitive i nade. Tri je zadnja dana toliko tužno i toliko ponosno biti dijelom ove zemlje. Ništa teže i ništa ljepše u isti mah.
Kažeš, hladno je i sanjaš tuš. Ej, a šta da ti je nešto bilo? Toliko ti toga nisam rekla. Naprimjer, da te volim i kad neokupan smrdiš, jer ti duša miriše sve dovde. I da nikad više, dok postojim, neću život shvaćati olako, misleći da uvijek ima vremena za prijatelje, obitelj, neke neizgovorene riječi, neke odgođene zagrljaje. Jer nema. I često ništa nije onako kako volimo misliti.
Ponekad nam se tako učini da samo pada kiša, a u vodi nestanu gradovi i životi kao razrušene lego kocke. Ponekad nam se tako učini da mrzimo kao podivljale zvijeri, a voda na površinu izbaci tonu čudesnih ljudi. Himalaje od ljudina.
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=529212250524327&id=191817064263849&substory_index=0
wpDiscuz