Poema o Vukovaru

Stoji grad, pod kišom čelika, ognja i smrti
Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad, Vukovar.
Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikada narod zaboravit neće
Vukovar, Vukovar!

Mjesec studeni svake je godine obilježen sjećanjem na Vukovar. U tišini, molitvi, uza svijeću za vjerne mrtve prisjećamo se strahota koje su Vukovarci proživjeli tih dana 1991. godine. I Hercegovina je ovih dana uz Vukovar, ne samo molitvom, paljenjem svijeća ili odlaskom i odavanjem počasti Gradu. Ovih dana najavljena je izvedba “Poeme o Vukovaru”, koncerta u povodu vukovarske tragedije s izvedbom u Mostaru, 16. studenoga 2019. Glazbu za ovo djelo napisao je mo. don Dragan Filipović. To je bio razlog da porazgovaramo s don Draganom.

* Možete li nam nešto više reći o tomu kako je djelo nastalo?
– Želja za nastankom glazbenog djela o Vukovaru u meni tinja godinama. Još s početkom agresije na RH, Vukovar je stalno bio u mojim molitvama i mislima. Kako je vrijeme odmicalo, a njegovi branitelji postajali svakim danom sve više i više heroji, za mene je Vukovar postao i ostao ponos! Kada je agresor ušao u potpuno razrušen i neprepoznatljiv grad, u meni se nastanila tuga, sjeta, pitanje: zar ljudska narav može biti tako izopačena!? Ali, u mojoj se duši nastanila i želja da se na neki svoj način odužim Vukovaru, da umirim savjest, da ispravim nutarnji dug. Djelo je intenzivno nastajalo pet mjeseci i pisano je za dva solista, mješoviti zbor i simfonijski orkestar. Uzimao sam po koju temu iz mojih prijašnjih uradaka da bi pjevačima to bilo bliže i lakše prihvatljivo. Glazba i riječi žele približiti slušatelju svu tu tegobu, patnju, muku, ranjavanje, borbu za obranom grada, borbu za pobjedom, spašavanjem sebe i drugih… Kažu mi pjevači da je djelo teško, tužno… ja odgovaram da je Vukovarcima bilo puno teže i tužnije. Parafrazirao sam tekstove: S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, T. M. Bilosnića, M. Suntešića. Uzimao sam i molitveno liturgijske tekstove i nisam bježao od vlastite inspiracije koju mi je Vukovarska tragedija u ovim i ovakvim trenutcima nudila. Djelo: Poema o Vukovaru traje 50 minuta.

* Tko sve sudjeluje u izvedbi ovoga djela i gdje će se ona održati?
– Najbitnija mi je tekstualna poruka ovoga djela. Ne kažem da glazba nije važna, ona je veoma važna. Zamislio sam da ona u ovome djelu više puta samo pomaže, želi dočarati, pomoći da poruka teksta kojega zbor interpretira, što intenzivnije dođe do slušatelja. Stoga bih rekao da je zbor na prvom mjestu a to je naš Akademski zbor Pro musica. I solisti su važni i naravno potpomognuti zborom, a to su naši domaći: Monija Jarak-Mikulić i Hrvoje Merdžo. Simfonijski orkestar se okupio, što se kaže, ad hoc, za ovu izvedbu. Uz glazbenike SO Mostar, tu su i naši domaći glazbenici koji djeluju u vojnom orkestru, puhaćim orkestrima, glazbenici Splitske akademije i Sarajeva. Posebice zahvaljujem prof. Tomislavu Sušcu koji je lektorirao, uredio puhaći korpus. Na praizvedbi će dirigirati poznat hrvatski dirigent i naš dugogodišnji prijatelj iz Zagreba mo. Robert Homen.

– Ako čovjek ne uči i ne pamti svoju povijest, ona mu se najčešće ponovi u strašnom obliku. Stoga sam htio da mladi pamte važne događaje, bili oni lijepi ili tragični. Za sve nas je bio nezaboravan događaj kada smo prije deset godina, (Pro musica i orkestar Osječke opere) bili u Vukovaru i izveli Mozartov Requiem za sve poginule, ubijene, umrle. Obišli smo: Bolnicu, Ovčaru… Sve nas se to veoma dojmilo. Mnogi su plakali, neki nisu do Mostara mogli progovoriti… I u Škabrnji smo izveli Requiem. Sada nam se ostvarila želja da pjevamo na svetoj Misi i komemoriramo žrtvu 18. studenoga kada se obilježava tragedija Vukovara. Ovaj put smo se spremali na dva kolosijeka. Dakle pripremali smo praizvesti u Vukovaru spomenutu Poemu o Vukovaru, za soliste, zbor i orkestar. No nismo se mogli uklopiti u već postojeći program u Vukovaru gdje mnoge udruge žele imati svojih pet minuta. To je hvale vrijedno. Drugo, treba mnogo novca za odlazak orkestra, prijevoz, noćenje… Stoga smo se odlučili izvesti to u Mostaru, tj. u novoj crkvi Cim – Ilići u subotu 16. studenoga 2019. u 18,30 sati. Naravno, i za ovu izvedbu treba mnogo novca. Dan poslije, u nedjelju 17. studenoga, zbor Pro musica i Tamburaški orkestar Mostar putuje u Vukovar gdje će u ponedjeljak 18. studenoga pjevati i svirati, tj. moliti na svetoj Misi za sve poginule, ubijene i nestale. Dakle, zbor i orkestar čine 92 izvođača. Stoga mogu reći da koncert u Mostaru i izvedba u Vukovaru iziskuje mnogo novca. To ne bismo mogli bez naših donatora. To su: JP Elektroprivreda HZ HB, Založba kralja Tomislava iz Čapljine, Grad Mostar, UniCredit Bank, HNŽ. Uime svih sudionika, pjevača i svirača, jedno veliko i iskreno hvala.

* Što za Vas znači Vukovar?– Teško je to izraziti riječima. Evo pokušao sam i glazbom i tekstom u Poemi o Vukovaru. Nekako sam učinio što sam bio dužan. Nastupila je neka olakšica kada sam to završio. Još kada su pjevači naučili tekst, vjerujem da će i glazbenici dati svoj doprinos u subotu na izvedbi. Bit će to ispunjenje moga nutarnjeg zavjeta. Jednostavno, morao sam to učiniti za Vukovar. Bila je to neobjašnjiva nutarnja želja, potreba, obveza. Moj pokojni otac bio je na Bleiburgu. Pričao mi je što je sve prošao dok se nije vratio u Mostar, u Sjeverni logor. A onda tu nadomak kuće… ne ponovilo se. Onda su ga obukli još tri godine u sivomaslinastu uniformu. Pokojna moja mama ga je čekala osam godina. Na njihovu sam sprovodu bio miran, sabran… uvjeren da su spašeni. Njihov život mi je podario smirenost. Čak sam propovijedao na grobu i tati i mami. Ali kada je Vukovar pao… Bože, dva dana sam plakao kao dijete. Eto što mi znači Vukovar.

Razgovarala Martina Arapović

Izvor: Crkva na kamenu