U siječnju 1992., dok se zemlja nad masovnim grobnicama na Ovčari i drugdje po Hrvatskoj još praktički nije ni osušila, današnji ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić napisao je novinski članak u kojem definira politiku kao “nastavak rata mirnim putem” i sanjari kako bi se od teritorija Republike Hrvatske koji je okupiran upravo srpskom agresijom i masovnim zločinima mogla stvoriti “treća Jugoslavija”.
Pod zaštitom UN-a
Sramotan članak iz pera srpskog šefa diplomacije koji danas tvrdi da je “Hrvatska najveća sramota Europske unije” ekskluzivno smo otkrili u časopisu Epoha (broj 12, 7. siječnja 1992.), čiji se primjerak čuva u Narodnoj biblioteci Srbije, ali i u registru dokaza haaškog tribunala. Haaško tužiteljstvo je, naime, upravo časopis Epoha koristilo za izvođenje dokaza na suđenju Slobodanu Miloševiću jer je Epoha bila stranački časopis Miloševićeva SPS-a, stranke u kojoj je Dačić od 1992. do 2000. bio glasnogovornik, a od 2006. je njezin predsjednik.
“Proces izgradnje nove Jugoslavije, po treći put, svakako će ovisiti od volje naroda, građana i republika, koje u nju žele ući”, piše Dačić u tom članku, objavljenom u formi izvještaja sa skupa pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. Zanimljivo je vidjeti što sve Dačić u sljedećoj rečenici definira kao “republike”: “Dosad su se za ostanak u toj novoj saveznoj državi izjasnili, na ovaj ili onaj način, republike Srbije i Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH (u kojoj se nalaze Autonomna regija Krajina, SAO Sjeverna Bosna, SAO Semberija, SAO Romanija i SAO Istočna Hercegovina). Ukupno 12 milijuna građana”. Dačić u članku ne pojašnjava tko to, osim Miloševića i njegovih simpatizera poput samog Dačića, igdje drugdje u svijetu priznaje te navodne republike.
Ali zato, u dijelu članka koji zvuči kao da se radi o mokrim snovima malog Slobe, Dačić iznosi plan po kojem misli da bi sve te samoproglašene republike mogle steći međunarodno priznanje.
“Sve sporne teritorije treba staviti pod protektorat UN-a i plavih šljemova. TIme bi se osigurala možda i bolja zaštita srpskog naroda od agresije hrvatske vojske, ali bi se istovremeno stvorila mogućnost za izjašnjavanje stanovništva o svojoj budućoj državi (kroz 5 ili više godina). Svjetska iskustva govore da je u 90 posto slučajevateritorijama koje su bile pod zaštitom UN-a priznato u bližoj ili daljoj budućnosti pravo na nezavisnost”, piše Dačić u svom članku u Epohi, koju je, inače, i uređivao.
Povijest je krenula ponešto drukčijim smjerom i područja koja su Srbi okupirali u Hrvatskoj i BiH nisu nakon UN-ova mandata postala nezavisne države, ali zato Kosovo jest: nakon što je Milošević izgubio rat u Hrvatskoj, bio prisiljen na mir u BiH, a međunarodna zajednica bombardiranjem Srbije spriječila njegov novi pohod i etničko čišćenje na Kosovu, ta nekadašnja srpska pokrajina stavljena je pod zaštitu UNMIK-a i potom proglasila nezavisnost, koju danas priznaje većina članica UN-a (ne i Srbija, ne i Dačić, iako je 1992. očito imao simpatije prema samom principu po kojem teritorij pod UN-ovom zaštitom postaje nezavisna država).
Na suđenju Miloševiću, haaško tužiteljstvo dokazivalo je da de facto nije bilo razlike između koncepta Velike Srbije, koji je otvoreno i javno pod tim nazivom promovirao Vojislav Šešelj, i koncepta “svi Srbi u jednoj državi”, koji je zagovarao Milošević, trudeći se da javno ne govori kako mu je cilj stvaranje Velike Srbije već nove Jugoslavije sa svim Srbima u toj državi. Tužiteljstvo je dokazivalo da se u oba primjera radi o istoj doktrini velikosrpskog nacionalizma.
Kao da se ništa nije dogodilo
Dačić kao nekad aktivni promicatelj Miloševićeve politike i Aleksandar Vučić kao nekad još aktivniji promicatelj Šešeljeve politike (Vučić je, podsjetimo, još 1995. u okupiranoj Glini obećavao hrvatskim Srbima da to područje nikad više neće biti dio RH) danas vode Republiku Srbiju bez puno autorefleksije i objašnjenja svojih sramotnih uloga tijekom 1990-ih.
wpDiscuz