Plenković u BiH i "građansko" junačenje

Prvi posjet novog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini i izjave koje je tom prilikom dao nikoga nisu posebno iznenadili, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, izuzevši šoviniste iz SDP BiH.
Ti kriptonacionalisti pod građanskom krinkom zaslužuju naziv šovinista, jer izvjesne narode očito smatraju maloumnima, nižima, pa bi sebi zadržali pravo da npr. malobrojnijim Hrvatima biraju predstavnike, misleći da bolje od tog naroda znaju što je za njega dobro, kao što su im svojevremeno birali Željka Komšića, pa Plenkoviću danas poučavaju kako: “BiH nije i ne može biti etnički podijeljena država, u kojoj bi na izborima postojale odvojene glasačke kutije za Hrvate, Srbe i Bošnjake, a što u praksi znači provođenje Plenkovićevih ideja o tome da Hrvati biraju hrvatske predstavnike. To znači da onda Srbi biraju srpske, a Bošnjaci bošnjačke predstavnike, čime bi se uništio multietnički karakter BiH, a država odvela u konačni raspad i izgubila i posljednji elemenat građanskog društva.” Tako stoji u urnebesnoj reakciji SDP-a.
Plenkovićeva jeziva ideja da Hrvati biraju hrvatske predstavnike kosi se s njihovom vizijom da Bošnjaci/Bosanci/građani biraju hrvatske predstavnike, što su dvaput demonstrirali prevarom sa Željkom Komšićem, čija dva mandata sigurno nisu dovela do stabilnije BiH s manje unutarnjih međunacionalnih konflikata.
Po njima multietnički karakter BiH ne može opstati bez njihove sve providnije finte, konstrukcije poznate kao “bošnjački temelj, bosanska nadgradnja, građanska fasada”. Ta građanska fasada im naglo otpadne i SDP BiH se, kao i ostale halal-građanske opcije, vrlo brzo priključi bošnjačkom bloku u situacijama poput one u Stocu, gdje se lokalni izbori svode na popis stanovništva s dvije velike liste, a onda se vrlo jasno vidi čiji je SDP i da od njihove građanske priče nema ništa.
No, više od te davno i od svih pročitane pseudograđanske magle u funkciji bošnjačkog unitarističkog projekta, Hrvate u BiH bi trebalo da zabrinjavaju dvije floskule, iskovane u politički korektnom washingtonsko-bruselskom diskursu, koje se i dalje provlače kroz govore dužnosnika iz Hrvatske  kada govore o BiH.
Prva floskula je teza o federalizaciji koja se odnosi na cijelu BiH. Što to znači?
Za Hrvate protjerane prije četvrt stoljeća s područja Republike Srpske ugodna je bajka o tome da se tu nešto može promijeniti. Ovakva teza priznaje da postoji “hrvatsko pitanje” u BiH, ali kao narušenu ravnotežu ne uzima Daytonski sporazum, nego vrijeme prije rata. Budući da je prošlo toliko vremena i da na srpskoj političkoj sceni u BiH ne postoji nijedan iole relevantan faktor koji bi ingerencije RS doveo u pitanje, priča o dokidanju ovlasti ili preslagivanju RS je ili dio nasilnog plana, što će današnja Rusija teško dozvoliti, ili, što je puno vjerojatnije, samo prazna priča da se održi status quo. Kažete lijepo – nema federaliziranja ako ono neće obuhvatiti i RS, a budući da svi znamo da neće i ne može, ostaje zaključak da nema federaliziranja, tj. da ostaje ovakvo stanje koje dugoročno vodi do najprije političkog, a onda i doslovnog nestanke Hrvata iz dvoentitetske, bošnjačko-srpske BiH.
Daytonski okvir je promijenjen nametnutim odlukama visokih predstavnika skuhanim u američkoj ambasadi, čime se Bošnjacima omogućilo da preglasavaju Hrvate u Federaciji, istoj onoj u koju su Hrvati ugradili Herceg Bosnu, teritorij kojeg su u ratu očuvali i na kojem su opstali da bi postali nesuvereni u miru. Ono što bi Hrvatima trebalo da bude u fokusu nije nikakav Dayton II, već povratak na stanje kakvo je bilo, prije nametnutih promjena, prije svega Izbornog zakona i načina raspodjele vlasti u Federaciji.
Drugi, za preostale Hrvate u BiH pogubni biser, koji na prvu jako lijepo zvuči, je onaj o jednakopravnosti Hrvata na teritoriju cijele BiH. U današnjem kontekstu ta spikica vodi tome da će uskoro Hrvati i tamo gdje su u Herceg Bosni ostali i opstali biti “jednakopravni” i “konstitutivni” taman onako kako su danas u Sarajevu, Banjaluci, Bugojnu ili Derventi. Priča o jednakopravnosti na cijelom teritoriju je u stvari umatanje u celofan pseudograđanske opcije i voda na unitaristički mlin. Gurati u ovakvom institucionalnom okviru opciju da je Hrvat “jednakopravan” u Goraždu kao i u Posušju, ne znači da će time i ona šačica u Goraždu postati svoji na svome, već prije da će onaj u Posušju doći na status kakav ima rijetka hrvatska ptica u Goraždu. Stoga hrvatski političar koji mantra o “jednakopravnosti na cijelom teritoriju BiH” u stvari govori protiv bilo kakve posebne hrvatske teritorijalne jedinice, što, s ovakvim Izbornim zakonom i načinom izbora Doma naroda, formiranja federalne vlade i izbora članova Predsjedništva, u konačnici djeluje isto kao da ih je pozvao da prihvate status nacionalne manjine.
“Svojim porukama Plenković je pokazao kako, nažalost, malo zna o BiH, a što je za njega još poraznije takva politika je u suprotnosti sa javno proklamovanim interesom Hrvatske da se situacija u BiH stabilizira i unaprijedi. Dalje etničke podjele samo će dodatno destabilizirati BiH, a time i region, što svakako uključuje i Republiku Hrvatsku”, prijeti SDP BiH. Pa da, zašto izazivati dalje etničke podjele, kad je sadašnja etnička podjela na srpski i bošnjački entitet puno bolja, taman po mjeri SDP-a?
Ostaje im još samo mali problem onih pola milijuna Hrvata na terenu koji će se sve teže miriti s takvim stanjem, sa ili bez konkretne pomoći iz Hrvatske.