Kako piše Dino Tolić, očito gnjevni građanin, u svom tekstu na OTPOR.Media, i nije ga teško razumjeti – tko ne bi bio gnjevan kad se našao usred kafkijanske predstave čiju bitnu ulogu igra i Petar Pišković, lokalni politički Houdini, majstor nestajanja pravde i zakonitosti? Tolić nam, s očitim (ne)zadovoljstvom, otvara oči i uvodi nas u svijet gdje zakoni postoje samo na papiru, dok su stvarne igre rezervirane za one s pravim vezama i još boljim izgovorima.
Tolić Piškovića portretira kao pravu karikaturu – magistra prava koji je izgleda diplomirao na umjetnosti zaobilaženja zakona. U tekstu se ne libi istaknuti kako Pišković “po količini gluposti koju izjavljuje slijedi trag svojih starijih kolega,” dodajući da “ne treba ga više ni brusiti, samo ponekad obrisati krpicom da sjaji.” Oštra je to kritika, ali i surova istina: ovaj lik, umjesto da bude čuvar pravde, postaje njen grobar.
Slušajući prijenos općinske sjednice, Tolić zaključuje da Pišković nije samo običan političar, već politički genij – naravno, ako je mjerilo genijalnosti sposobnost ignoriranja zakona i manipuliranja sustavom. Spomen o prijetnji oružjem? Ma to je sitnica za našeg Petra. Igranje katastrom? Ma tko se još brine za granice kad se one mogu pomicati po želji. Kad natječaji nikada nisu ni raspisani, a poslovi su već dogovoreni – to je pravi Piškovićev teritorij.
I dok Tolić neumorno nabraja bisere ovog genijalca – od prodaje općinskog zemljišta za kikiriki, do pretvaranja javnih površina u privatne parkinge – čitatelju se postavlja jedno jedino pitanje: Kako je, dovraga, ovo moguće?
Odgovor je jednostavan: moguće je zato što su svi dio igre i sustava. Petar Pišković, kako kaže Tolić, član je povjerenstva za sprječavanje korupcije u Županiji Zapadnohercegovačkoj – što bi trebalo biti humorističan detalj, ali je zapravo tragično istinito. I tu, na toj poziciji, Petar živi svoju verziju pravde – onu u kojoj su javni resursi privatna igračka, a zakon tek mala prepreka na putu prema osobnom probitku.
A tek njegova uloga pomoćnika ministra gospodarstva! Tolić ga ne štedi ni tu, gdje ga prikazuje kao majstora igre “gluhi telefon” – nitko ne zna gdje novac odlazi, tko su svi ti savjetnici, i koliko je šupalj državni novčanik, ali svi znamo tko povlači konce.
Na kraju, Tolić hladno zaključuje da je Pišković simbol sustava u kojem su korupcija i bezakonje postali normalni, dok se građani sve više povlače u svoje ljušture, nemoćni pred očitom nepravdom.
Za sve one koji žele ući dublje u ovu tragikomediju lokalne politike, pročitajte cijeli Tolićev tekst na OTPOR.Media, link na članak.
wpDiscuz