Dvije godine nakon što je podnijela zahtjev za status kandidata za članstvo u EU, Bosna i Hercegovina će ovaj tjedan predati odgovore na upitnik Europske komisije. Sad je na Jean-Claude Junckeru da podrži BiH u nastojanju da ispuni svoje težnje za članstvom i ustraje na reformskom putu kroz ispunjavanje obveza, piše Ivan Pepić za Euractiv.
Ivan Pepić je voditelj stručnog tima Instituta za društvena i politička istraživanja u Mostaru, BiH (IDPI).
Sama činjenica da Juncker, predsjednik Europske komisije dolazi u Sarajevu s Visokom predstavnicom Unije za vanjske poslove Federicom Mogherini na primopredaji europskog upitnika imat će izrazito pozitivan učinak na čvrstu odluku BiH da se nedvosmisleno priključi svojim susjedima na putu ka EU, unatoč sumnjama koje postoje u Bruxellesu o spremnosti zemlje.
Iz strategije proširenja Komisije, koja je objavljena ranije ovog mjeseca, jasno je da je BiH godinama udaljena od članstva.
No, prisutnost Junckera u Sarajevu, koji rijetko putuje po Europi, govori jako puno, budući da je upravo on bio taj koji je tijekom svog mandata istovremeno i izbacio izglede za proširenje, i poticao zemlje Zapadnog Balkana da potaknu reforme i nedvosmisleno se opredijele za EU kao stratešku odluku.
Ovotjedna podrška najviših EU dužnosnika Bosni i Hercegovini, na njenom europskom putu, nije mogla doći u važnije vrijeme, s obzirom da su opći izbori u njoj planirani za osam mjeseci. Ti će se izbori svakako dogoditi, no hoće li njihov rezultat omogućiti stvaranje vlada na državnoj i entitetskima razinama?
Kako stvari sada stoje, Ustavni sud BiH izbrisao je dio izbornog zakonodavstva koji se odnosi na bošnjačko-hrvatsku Federaciju. I unatoč nastojanjima trenutnog predsjedatelja Predsjedništva BiH, Dragana Čovića, za donošenje novog zakona, kompromis – kako često biva u BiH, ostaje nedostižna politička praksa.
Presuda Ustavnog suda, najvećeg pravnog autoriteta u zemlji, proizlazi iz osporavanja izbornog zakona koji se odnosi na način izbora izaslanika u Dom naroda, polovicu parlamenta bošnjačko-hrvatske Federacije. Sud smatra da je izborni zakon u suprotnosti s ustavnim načelom legitimne zastupljenosti na svim razinama.
Način delegiranja u Dom naroda nametnuo je Ured visokog predstavnika (OHR) za BiH, ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje provedbe Daytonskog sporazuma iz 1995. godine, što je kasnije pretočeno u zakonodavstvo 2001. godine.
U praksi, tom odlukom OHR omogućava jednom narodu u BiH da izabere predstavnike drugom narodu – i to ne samo za Dom naroda, već i za Predsjedništvo države. Bošnjaci, sa 70 posto stanovništva u Federaciji, imaju moć odabrati hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva mimo volje Hrvata.
EU je s pravom utvrdila potrebu za reformom izbornog zakona i podržala provedbu presude Ustavnog suda kroz rješavanje diskriminacije koja se odnosi na izborna pravila za Dom naroda i Predsjedništva BiH. Naglašeno je da je to jedan ključnih koraka na putu BiH prema statusu kandidata.
U tom kontekstu, prisutnost Bruxellesa doista jest vrsta pritiska na bh. političare da se pridržavaju vladavine prava. U suprotnome, što bi značila vladavina prava ako se odluke Ustavnog suda ne provode?
Posjet najviših bruxellskih dužnosnika treba promatrati i kroz kontekst krhkosti i političke paralize BiH. Nevažeći izbori mogli bi imati katastrofalne posljedice na BiH, što bi moglo izuzetno negativno utjecati na cijelu regiju.
Za očekivati je stoga da je Juncker već spreman zatražiti okončanje nepomirljivih stavova unutar BIH i opstrukcija koje blokiraju napredak u rješavanju ovog esencijalnog pitanja. No popis njegovih obveza ne bi trebao stati s izbornim zakonom. Još jedna presuda ostaje neimplementirana u BiH – ovaj put donesena od strane Europskog suda za ljudska prava.
Slučaj Sejdić-Finci posljedica je nedostatka Ustava BiH prema kojem samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci mogu biti članovi predsjedništva zemlje. Europski sud za ljudska prava presudio je kako je ovaj zakon diskriminirajući, no sedam godina kasnije, BiH nije postigla nikakav napredak u promjeni ustava po ovom pitanju.
Ironično je da su Visoki predstavnici koji nadgledaju Daytonski sporazum mnogo puta do sada mijenjali ustav po volji. Jedan takav primjer je izborni zakon koji je kasnije proglašen neustavnim.
Upravo zbog tog, nametnulo se pitanje, zašto mnogi u međunarodnoj zajednici i dalje vjeruju da zakoni nametnuti od strane Visokih predstavnika mogu učiniti BiH funkcionalnom. Na ovo pitanje će morati odgovoriti, bolje prije nego kasnije, dok BiH napreduje prema članstvu u EU.
Politički poremećaj u Mostaru, gdje je nedostatak kompromisa o izbornom zakonodavstvu spriječio da se izborni procesi u tom gradu ne odvijaju cijelo jedno desetljeće, sugerira kakav bi scenarij mogao postati stvarnost širom zemlje.
Primjer blokiranog Mostara, čija je blokada direktna posljedica nametanja arbitrarnih odluka OHR-a, nije toliko zainteresirao međunarodnu zajednicu. Međutim, paraliza cijele BiH, a potom i njena politička fragmentaciija, uslijed mogućeg uplitanja Rusije i Turske u korist Srba i Bošnjaka, sigurno će zainteresirati Bruxelles i Washington. No do tada bi moglo biti prekasno.
Zato je važno da Amerika razumije postojeću prijetnju za njene nacionalne sigurnosne interese, te skupa s EU potakne reforme – baš onako kao što je potaknula mir u 1990-ima.
Juncker ima težak zadatak pred sobom, ali jednostavno ne može neodgovorno dignuti ruke i ostaviti stvari nedovršenima.
EU nije ništa drugo nego zajednica zakona i vrijednosti, tako da Juncker mora naglasiti kako su BiH težnje za članstvom u EU u uskoj vezi s reformskim obvezama.
Jasno je da neki političari i stranke u BiH jačaju retoriku podjele i neslaganja kad ignoriraju apele institucija Europske unije za federalizacijom i političkim reformama, čak i na račun interesa vlastitih birača. Jasno je da se u BiH ništa neće promijeniti ukoliko EU i njeni partneri ne postanu nedvosmisleni.
wpDiscuz