Jakarta. Grad s više od deset milijuna stanovnika. Kaotičan, prepun buke, smoga i tropskih oluja, a opet, tu je. Svjetski centar. Papa Franjo upravo je tamo, drži govore, obilazi zajednice, poziva na mir. I dok papa kroči tim egzotičnim tlom, Hercegovina se, s druge strane, koprca u svojoj svakodnevici. Ali što Hercegovini ima Jakarta? Jakarta, grad koji izgleda toliko udaljeno, egzotično, gotovo nestvarno za prosječnog Hercegovca, kao da je iz druge dimenzije. I doista, većina Hercegovaca nikada nije ni pomislila na to mjesto, a kamoli planirala posjetiti ga. Ali možda bi trebali. Ne zbog papa Franje, već zbog jedne žene.
Jeanny Merkus. Da, dobro ste pročitali. Evo još jednog imena iz povijesnih knjiga koje je u hercegovačkim pričama potpuno nestalo. Zaboravljeno. Evangelistica. Osloboditeljica. Borac protiv ropstva. Jeanny Merkus, Nizozemka koja je u 19. stoljeću ostavila sve – sigurnost, bogatstvo, svoje privilegirano mjesto u društvu – da bi došla u Hercegovinu i borila se za slobodu. Čekaj malo, borila se za Hercegovinu? Da, dobro ste pročitali. I tu dolazimo do suštine našeg problema.
Hercegovina, zemlja s toliko slojeva povijesti, mitova, borbi i krvi prolivenih za slobodu, nikada nije uspjela pravilno zagrliti svoju prošlost. Jeanny Merkus, ime koje bi trebalo biti na svakom uglu Hercegovine, ime koje bi trebalo odjekivati po školama i ulicama, potpuno je zaboravljeno. A ona? Ona je bila tu. Ne samo kao promatrač, ne kao strana diplomatkinja, već kao netko tko je bio spreman umrijeti za slobodu Hercegovine.
Rođena u Jakarti, evangelistica i filantropkinja, Merkus je bila toliko predana borbi protiv ropstva da je svoju borbu donijela na Balkan. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Dok su se lokalni velikani borili za vlastite interese, ona je riskirala svoj život, vlastiti komfor, kako bi se borila za nešto u što je vjerovala. I što je njezina nagrada? Potpuni zaborav. Jer, naravno, njezin evangelički identitet nikada nije bio prikladan za širu hercegovačku povijest.
I tu dolazimo do pravog pitanja: Zašto Hercegovina ne poznaje vlastitu povijest? Zašto su njezini osloboditelji, oni koji su za nju riskirali sve, ostali tek fusnota, ako i to? Kako to da se o Jeanny Merkus ne uči u školama? Kako to da nitko ne postavlja kipove njezinom liku, ne piše knjige, ne snima filmove o njezinom životu? A trebali bismo. O, kako bismo trebali.
Problem je dublji od pukog neznanja. To je nepodnošljiva lakovjernost i površnost s kojom se Hercegovina odnosi prema vlastitoj povijesti. Ljudi koji su zaista gradili ovu zemlju ostali su u sjeni, skriveni iza “prihvatljivijih” heroja, onih koji su se uklapali u dominantne narative. Jeanny Merkus nije se uklapala. Evangelistica, žena, borac – previše slojeva za jednostavnu i konzervativnu povijest.
Zamislite da je danas netko spomene u Hercegovini. “Tko?” pitat će se. A to “tko” samo produbljuje naš problem. Ne radi se o njoj, ne radi se o papinim putovanjima niti o dalekoj Jakarti. Radi se o tome koliko je naša povijest selektivna, koliko smo spremni zaboraviti one koji su nam dali sve, samo zato što se ne uklapaju u priču kakvu želimo čuti. Hercegovina ima heroje, ali često zaboravlja prave borce. Jeanny Merkus, naša neokrunjena svetica, ostala je izvan okvira, jer nije bila ono što smo htjeli da bude – nije bila “naša” na onaj jednostavan, pripadnički način.
Pa zašto Hercegovci ne posjećuju Jakartu? Jer, kako posjetiti grad koji simbolizira nešto što ne znamo cijeniti?
Fusnota: Ako bi Hercegovci znali ovaj detalj, naime Jeanny odlazi u Tursku kao bogata princeza nizozemska rođena u Jakarti, odlazi dakle sa zavjetom da podigne Crkvu Kristu Kralju svijeta, no turske vlasti ju odbijaju. Ona potom taj novac koji je trebala dati za gradnju te crkve, daje ustanicima u Hercegovini. Don Ivanu i Don Mihajlu. Kreće hercegovski ustanak. Je li vam sada draža kada znate da je vaša sloboda plaćena novcem koji je trebao ići za Kristovu crkvu? Kojeg li divnog zavjeta.
wpDiscuz
