Kod nas su potajna krštenja bila prilično česta u vrijeme socijalizma, vjerojatno zato što su se roditelji bojali da bi javno obznanjenim krštenjem djeteta ili vjenčanjem u crkvi riskirali gubitak zaposlenja, pogotovo u državnoj službi, pa su i svećenici imali nekako fleksibilniji pristup u pogledu krštenja djece čiji roditelji nisu bili crkveno vjenčani, što se navodno postrožilo nakon 90-ih.
Kako smatra naš dugogodišnji veleposlanik u Vatikanu Ivica Maštruko, Crkva u Hrvatskoj se financijski i materijalno pozicionirala, a svećenici su postali krući u pogledu birokratskih formalnosti. Kako veli, gledajući pojedinačno, imamo različitih svećenika, pa tako i različitih praksi, no gledajući generalno – hrvatski svećenici su postali birokratski kruti.
Krštenje djece u praksi
‘Kao svećenik krštavao sam djecu roditelja koji nisu bili crkveno vjenčani. Jasno, jedno od roditelja trebalo je obećati da će dijete biti odgajano u vjerskom duhu Katoličke crkve. Bilo je svećenika koji to nisu htjeli učiniti. Nadam se da će Papin primjer potaknuti određene svećenike da ga slijede’, rekao nam je don Ivan Grubišić.
‘Dok su se svećenici borili za dušu svakog vjernika odnosno građanina, onda su postupali kao normalni ljudi i nisu toliko vodili računa o formalnostima koje su zapravo nebitne za krštenje, poput toga jesu li roditelji vjenčani u crkvi. No u situaciji kad se Crkva situirala, materijalno i financijski pozicionirala u društvu, kao da su zaboravili na humani, ljudski pristup, pa su čak i prijetnjama s oltara više plašili uskratama nego izlazili u susret’, mišljenja je Maštruko.
‘Redovito krštenje se događa unutar obitelji u kojoj se dijete rodilo, no svako dijete ima pravo na krštenje i to nitko ne smije spriječiti’, kaže katolički teolog, dr. Adalbert Rebić, dodajući da ipak ima svećenika koji misle da će malo ‘strožim pristupom’ utjecati na to da obitelji budu u skladu s crkvenim normama.
‘Neki svećenici prave poteškoće iako ne bi smjeli, jer dijete nije krivo zato što roditelji nisu vjenčani u crkvi’, veli dr. Rebić. Takvih ekscesa, slučajeva da bi svećenik odbio krstiti dijete ukoliko roditelji nisu crkveno vjenčani, smatra da danas ima ‘možda na prste jedne ruke’ jer, kaže, ipak se svećenike da nagovoriti.
‘Papa Franjo je ovim krštenjem pokazao nešto što je u skladu s kršćanskim milosrđem i ljubavlju, a ne samo sa stajališta prava, jer dijete je osoba’, kaže dr. Rebić, smatrajući da će papa Franjo tim činom, koji su prenijeli svjetski mediji, potaknuti i one naše malo rigoroznije svećenike na istovjetan čin.
Urednik vjerskog portala Križ života Hrvoje Cirkvenec ocjenjuje da je papa Franjo tom gestom praktički pokazao da svećenici u pastoralnoj praksi često griješe jer jedan župnik u Italiji odlučio je ne krstiti to dijete, a Papa je to učinio. Kako veli, papa Franjo je pokazao da, ako roditelji žele krstiti dijete, ne bi uopće trebalo biti bitno jesu li ili nisu vjenčani u crkvi, pogotovo zato što se mogu nalaziti u raznim životnim situacijama pa tako, ako se nalaze u drugom braku, teže mogu ostvariti i crkveno vjenčanje.
‘Papa je poslao jasnu poruku svim svećenicima da trebaju biti fleksibilni i da pokažu milosrđe jer Crkva nije tu da kao neka moralna vertikala prosuđuje je li netko grešnik ili nije, nego treba biti u službi vjernika’, kaže Cirkvenec. Dodaje da su pred Crkvom neki novi izazovi, no da papa Franjo svakodnevnim djelima pokazuje spremnost naći odgovore na njih.
‘Gesta pape Franje je promišljena i predstavlja poruku biskupima diljem svijeta da budu više svećenici, a manje birokrati’, kaže Maštruko. Pojašnjava da izbor parova čiju će djecu Papa krstiti nije nimalo slučajan. Njih su provjerile i nadležne službe u Vatikanu, a one i inače provjeravaju sve osobe koje imaju pristup Papi pa je tako, zaključuje Maštruko, Papina gesta izravna poruka svećenicima više nego ikakav pisani naputak.