U zemlji Dantea i Petrarce, gdje se oduvijek pjevalo o ljubavi, gdje su balkoni Verone postali svjetski simbol romanse a obitelj sveta institucija, Italija danas broji više od stotinu femicida godišnje. Ne nasilnih smrti žena. Ne zločina iz strasti. Femicida – ubojstava zato što su žene.
U tjednu kad su ubijene dvije 22-godišnje studentice, Sara Campanella i Ilaria Sula, jedna na autobusnoj stanici, druga u koferu u šumi, Italija se probudila u vlastitoj moralnoj grobnici.
Nešto duboko trulo leži u srcu Apeninskog poluotoka.
Jer kada ministarstva i novinske kolumne pozivaju na “kulturnu pobunu”, jasno je da zakon više nije dovoljan. I nije. Jer Italija, barem formalno, ima sve – pravni okvir, zakonske kazne, doživotne presude. Ali zakon ne ulazi u dnevni boravak, ne sjedi s ocem za stolom dok sinu daje prvu lekciju o tome što znači biti muškarac. Zakon ne ulazi u loše izgovorene viceve u barovima, ni u popularne glazbene tekstove. Zakon ne briše uvjerenje da je žena vlasništvo, trofej, objekt.
Ilaria Sula nije samo umrla. Bila je spakirana. Tko god je to učinio, pokazao je da ju je tretirao kao stvar. Kao teret, paket, smeće.
Sara Campanella nije samo ubijena – ona je izbodena na javnom mjestu, u bijelom danu. U Italiji više ni svjetlo ne spašava.
Ubojstva žena u Italiji danas nisu više pojedinačni izljevi bijesa – to su rituali propasti jedne kulture, izdanaka društva koje svoje muškarce ne uči ranjivosti, a žene osnaživanju, već ih ostavlja da rastu pod sjenkom zavisti, frustracije i neizrečene dominacije.
Italija je stara civilizacija, ali mladog feminističkog refleksa. Nasilje se ne dešava u vakuumu – ono dolazi iz nepromijenjenih stavova. Mladići koji ubijaju nisu iz prašume.
To su studenti, ljudi iz obrazovnog sustava, mladi odrasli muškarci koji dolaze iz obitelji koje nisu imale emocionalnu alfabetsku pismenost, već šutnju i sram kao glavne pedagoške metode.
Zato se danas Italija guši u kontradikciji: europske zakone ima, ali mentalitet Balkana, Bliskog istoka i feudalne Francuske zajedno.
Mara Carfagna, političarka iz umjerenog centra, pozvala je na “kulturnu pobunu”.
Ali što to znači? Je li pobuna to što ćemo školama dati brošure s nacrtanim ružičastim rukama i natpisima “stop nasilju”?
Je li pobuna ako se političari još jedanput zgroze pred kamerama?
Ne. Pobuna mora biti radikalna. U obrazovanju, u medijima, u religijskim institucijama, u sportu, u svemu.
Talijansko društvo mora učiniti isto što je radilo u renesansi – prodrmati temelje i krenuti iznova.
Jer ako ne redefiniraju muškost, talijanske žene će biti prisiljene redefinirati svoju slobodu – kroz strah, čuvanje glave i traganje za boljim koferom.
A to nije civilizacija. To je sram.
Emina Zanki /POSKOK/
wpDiscuz
