Pa dobro predsjedniče, zar ja stvarno moram biti Turčin?

Jedan hercegovački franjevac je napisao tekst „Zar ja stvarno moram biti Bosanac?“ Okolnosti su se od tog trenutka promijenile, tako da nam se više ne nameće probosanska, ne isključivo loša ideologija, već se mentalnim krvarenjem nedefiniranih skupina u Bosni i Hercegovini nastoji postići neprirodan odnos svih građana Bosne i Hercegovine prema turskoj maćehinskoj ostavštini.

_______piše: Marijan Knezović l poskok.info

Oj Zenico grade mili…

U Gradskoj areni u Zenici je 23. travnja bilo više tisuća djece koji su mahnito, pod krinkom međunarodnog dana djeteta, mahali turskim zastavama. To mi je bio dovoljan kritički stimulans da se zapitam jesu li bosanskohercegovačka djeca Turci, i rađaju li se možda, nekom slučajnošću u Bosni i Hercegovini djeca koja nisu Turci? Ako je suditi po zastavama, nisu. Kardinalniji, a neosporno i političko devijantniji manevar je iskorištavanje djece za ostvarivanje kontroverznih ideja. Mislim da bi ljudski i čovječno bilo da bar djecu ne koriste kao sredstvo, jer oni to nisu.

Apropo toga, asimilacija koja pogađa sve Hrvate, Srbe i Bošnjake koji se ne osjećaju Turcima, ili koji se nad njima zgražaju zbog eto nekih tamo stvari kao što je činjenica da se pod Turskom zastavom na našim područjima stotinama godina klalo i silovalo, je u najmanju ruku genocid nad građanima BiH. Uslijed mnogih adaptivnih metoda koje je npr. Britanija provodila nad indijskim narodom u Indiji, ili Južnoafričkoj Republici, koje su usputno rečeno blaga verzija terora Turaka u BiH, svejedno je nezamislivo da u indijskoj Harapi vidimo tisuće zastava Velike Britanije, iako oni imaju i dalje vrlo jezgrovitu povezanost s Britancima, što putem samog Commonwealtha, što kulturnom, ali ne i kulturološkom ostavštinom, ili npr. da sutra vidimo u Kijevu sličnu stvar s ruskim zastavama. Takve stvari se mogu dogoditi samo u Bosni i Hercegovini, ili da budem precizniji, u Bosni. To je jedino mjesto u kojemu se maše agresorskim zastavama. To možda, ali samo možda, i ne bi bilo toliko revoltirajuće da ta Turska ulaže u BiH bar pola od onoga što ulaže npr. u jednu Rumunjsku ili Albaniju, koje eto čak nisu ni njihova ostavština. Važno je da narod misli da ulaže, jer se na Al Jazeeri često pojave pogrešne informacije.

Erdogan i Bakir, politički ljubavnici

Perverzan, a po meni i čin izdaje nacionalnih interesa je cjelokupni odnos jednog od predsjednika BiH, Bakira Izetbegovića, prema turskom predsjedniku Erdoganu, a koji zabavlja javnost konstatiranjem da je otac njegovog političkog ljubavnika, Alija Izetbegović ostavio upravo njemu Bosnu u amanet, te da je Bosna ostavština Osmanlija. Čin nacionalne izdaje, kategorizirali ga mi tako ili ne, svakako je podmetanje unutarbošnjačkog sukoba od strane predsjednika Bakira, jer suprotno mišljenjima koje vladaju u ruralnijim mjestima, nisu Bošnjaci ti koji zazivaju Turke. Dapače, veliki broj Bošnjaka ima konkretan strah od Turske uloge u našoj državi. Upravo zbog toga, Bakirova sebičnost i nepromišljenost, da ne kažem glupost, upravo će među Bošnjacima stvoriti urbani konfikt, jer Bakirove tvrdnje da su Bošnjaci zapravo Turci, ili npr. da je Turska vođa i lider BiH. U bošnjačkim nacionalističkim krugovima, to će svakako biti kao podmetanje fitilja pod barut.

Ko o čemu…

Općina Ilidža u sarajevskom štihu neviđeno pogoduje turskim interesima u Bosni i Hercegovini. Načelnik općine Ilidža, jedan od osnivača SDA, Senaid Memić, kojeg sam prošle godine imao priliku upoznati i slušati njegovo obraćanje mladima, puka je marioneta turskih lobista. Zanimljivo je kako on, izniman retorik, drži govor u lipnju prošle godine u zgradama općine Ilidža. Taj čovjek mi je govorio kako mladi Bosne i Hercegovine čine glavnu okosnicu bosanskohercegovačke budućnosti, da bi se u njegovoj općini otvorila dva turska univerziteta, čime se demografska slika Ilidže znatno mijenja. Ne treba ni naglašavati koliko je privatnih ugostiteljskih objekata, ali i drugih firmi u vlasništvu državljana Turske. Stoga, malo mi je kontradiktorno obećavati Bosnu i Hercegovinu nama mladima iz Bosne i Hercegovine, a u isto vrijeme od Ilidže pravit tursku lakrdiju neupitno prosperitetne budućnosti, ali samo za one koji se pozdravljaju s „merhaba“.

Šaroliki proboj turske opsesivne i oportunističke politike koja graniči s osmanizacijom je doveo do toga da se u elaboriranom miru mi moramo štiti od turskih ratnih brodova koji eto, što turistički, što pretenzionistički žele ploviti Neumom. Bosna i Hercegovina zbog pojedinaca iz SDA postaje turska kolonija, a utjecaj Turske u faraonsko koncipiranom tržištu među Bošnjacima je zanemariv. Nedavno sam za vrijeme šetnje Sarajevom shvatio da Bakirovo obećanje o zapošljavanju 100 000 ljudi nije utopija. Samo treba zaposliti poštene Bošnjake da skidaju turske zastave s krovova, balkona i zgrada. To je prilika predsjedniku da se opošteni, i to vraški dobra, jer takvu priliku nema ni  Cristina Kirchner.

Pitanje za Bakira, nije retoričko

Na kraju, mislim da Bosnu i Hercegovinu od Turaka mogu spasiti samo oni razumni Bošnjaci, kojih je vjerujem većina, jer preko njihovih leđa Turski kapital ulazi, a onda i izlazi iz Bosne i Hercegovine. Kolonizacija koju neki rado, a neki nerado prihvaćaju, iako nedorečeno striktna, sasvim je dovoljna da BiH opet sebi stvori više problema nego što ih može podnijeti. Iako je, kao što rekoh, ovo najveći problem Bošnjaka te su one najveće žrtve ponosnog propadanja, ja se također kao građanin Bosne i Hercegovine sve češće nađem u situaciji kada Bakira želim nešto pitati, a to je: „Pa dobro predsjedniče, zar ja stvarno moram biti Turčin?“