Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. srpnja 1995. formirana je 15. prosinca 2003, Odlukom Vlade Republike Srpske. Komisija se sastojala od 7 članova, od čega je Vlada Republike Srpske imenovala 5 članova – Srba, a dva člana je nominovao Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (OHR) Paddy Ashdown: Gordona Bacona, u svojstvu predstavnika Međunarodne zajednice, a prof. dr. Smaila Čekića u svojstvu predstavnika zajednice preživjelih žrtava genocida. Tadašnji predsjednik RS-a Dragan Čavić prihvatio je izvješće i ispričao se obiteljima žrtava navodeći da je to tamna strana srpske povijesti. Zbog ovog časnog poteza prozvan je izdajnikom.
Formiranje Komisije “motivirano je obvezom Republike Srpske da odgovori na Odluku Doma za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine od 3. ožujka 2003.”, a koja se odnosila na 49 prijava “koje su podnijeli najbliži rođaci nestalih u događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. srpnja 1995. i o čijoj sudbini do danas nemaju pouzdanih saznanja”.
Naime, Dom je Republici Srpskoj naredio da “po hitnom postupku” objavi sve informacije koje posjeduje, “a koje se odnose na sudbinu i mjesto gdje se nalaze nestali”, otkrije “sve informacije koje se odnose na lokacije pojedinačnih, masovnih, primarnih i sekundarnih grobnica žrtava događaja u Srebrenici koje nisu ranije otkrivene” i, između ostalog “provede potpunu, učinkovitu, temeljitu i detaljnu istragu, kako bi … članovi obitelji i javnost doznali za ulogu Republike Srpske u masakru u Srebrenici srpnja 1995, za njene kasnije pokušaje prikrivanja ove činjenice, te za sudbinu i mjesto gdje se nalaze osobe nestale u Srebrenici u srpnju 1995.”
Tadašnji predsjednik Republike Srpske, Dragan Čavić je, nakon objavljivanja prvog izvješća Komisije za Srebrenicu (11. srpanj 2004.) u svom javnom televizijskom nastupu, pozivajući se na nalaze Komisije, u ime rukovodstva Republike Srpske, upoznao javnost sa obimom zločina i javno se ispričao i priznao izvršene zločine, a OHR je pohvalio rad Komisije za Srebrenicu.
Čavić je priznao i ispričao se, zato ga “veliki” Srbi smatraju izdajnikom
Tadašnje javno priznanje i isprika Dragana Čavića, odnosno Republike Srpske, u cijelosti glasi: “Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik Republike Srpske moram kazati da je ovih 9 srpanjskih dana srebreničke tragedije crna stranica povijesti srpskog naroda! Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj tko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu.
Onaj koji se možda pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj tko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom narodu.
Čuveni srpski vojskovođa iz Prvog svjetskog rata, vojvoda Živojin Mišić je rekao: ’U ratu se lako gubi glava i lako se gubi obraz’. Više od 20 tisuća Srba izgubilo je život u posljednjem ratu časno se boreći za svoj narod i Republiku Srpsku.
Oni koji su u ratu čineći nedjela izgubili obraz ne mogu očekivati da zbog njih cijeli srpski narod ostane bez obraza. Tko je od Srba u ratu izgubio obraz, sami moramo utvrditi. To će osnažiti naš zahtjev drugima koji su u ratu činili zločin nad Srbima, da istinom osude počinitelja zločina iz svog naroda.
Umjesto traženja ravnoteže u počinjenim zločinima vrijeme je da se svi u BiH okrenemo traženju ravnoteže pravde prema počiniteljima zločina.
Istina, ma kako teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo, istinu će nam ukazivati i utvrđivati drugi.
Izvješće Komisije za utvrđivanje istine o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. srpnja 1995. godine početak je na teškom i po sve nas vjerojatno ponekad poraznom putu saznavanja istine. Na relevantnim državnim organima i institucijama je da procesuiraju ove i ovakve rezultate rada Komisije, a na nama svima je da nastavimo hod ka istini.
Jedino tako možemo izbjeći da nam se u budućnosti djeca između sebe mrze samo zato što su Hrvati, Bošnjaci ili Srbi. Krivica ne može biti generalna ili kolektivna. Krivci uvijek imaju ime i prezime i ne sudi im se zato što pripadaju ili predstavljaju jedan narod, već zbog onoga što su učinili. Na povijesnom smo ispitu svi mi u BiH, kao i države iz našeg okruženja, jesmo li smogli snage da prekinemo začarani krug gdje žrtva danas postaje zločinac sutra, a mržnja danas postaje osveta sutra.
Daytonski mirovni sporazum dao je okvire za Bosnu i Hercegovinu u kojoj sva tri konstitutivna naroda i nacionalne manjine mogu ispoljiti svoj identitet tako da ne ugrožavaju jedni druge. Uz poštovanje Daytonskog mirovnog sporazuma, na svakom od naroda je sada da se izbori za svoj korak do istine, na prvom mjestu suočavanjem sa vlastitim grješnicima.
Ne mogu znati hoće li srodnicima postradalih Bošnjaka koji su žrtve ratnih zlodjela počinjenih od strane Srba, ovo moje obraćanje značiti bilo kakvo olakšanje. Razumijem i suosjećam bol onih koji još uvijek traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu. A vjerovat će u pravdu ako doznaju istinu o sudbini svojih najbližih, i ako budu kažnjeni oni koji su počinili zlodjela.
Kao predsjednik Republike Srpske, Srbin, građanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i otac dvoje djece koja svoju budućnost vide ovdje, pozivam svakog pojedinca, bez obzira na nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost da istinom i poštovanjem pomogne da nam povijet počne bivati kronika humanosti i preporoda, a ne sukoba i destrukcije”.
ŽRTVE – Što je Komisija utvrdila
Rezultati istraživanja Komisije su od povijesnog značaja sa stanovišta utvrđivanja istine, kao bitne vrijednosne kategorije i principa u istraživanju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava:
1. Komisija je pribavila relevantnu dokumentaciju različite provenijencije, bez koje nije moguće izvršiti validnu i potpunu rekonstrukciju izvršenog genocida. U sklopu te dokumentacije posebno mjesto zauzimaju originalni Redovna borbena izvješća Glavnog štaba Vojske Republike Srpske od 1. srpnja do 31. kolovoza 1995, koji do tada nisu bili poznati;
2. Komisija je izvršila rekonstrukciju događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. srpnja 1995. i time, na osnovu vlastitih istraživanja, cjelovitije sagledala navedene događaje i, s tim u svezi, utvrdila:
– da je u periodu od 10. – 19. srpnja 1995. “likvidirano više tisuća Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava”, uključujući i genocid (“Komisija je preuzela povijesni kontekst i činjenično stanje sadržano u Presudi ’Tužitelj protiv Radislava Krstića’, kojom je optužena osoba u drugostupanjskom postupku osuđena od strane Haškog tribunala, za ‘pomaganje i podržavanje genocida’ počinjenog u Srebrenici”)
– rekonstruirala i utvrdila učešće vojnih i policijskih jedinica u genocidu, uključujući i specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske (tako je, primjera radi, 13. srpnja 1995, “u jutarnjim satima na širem prostoru sela Pobuđe između putne komunikacije Bratunac-Konjević Polje-Nova Kasaba blokirano oko 8.000 ljudi. Tijekom dana, 13. srpnja, oko 17.30 sati zarobljeno je najmanje 6.000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lokacija …U zoni odgovornosti 1. zvorničke brigade 15. srpnja 1995. bilo je ogromnih problema s ukopavanjem, strijeljanjem i čuvanjem zavorenika, ’koje tek treba strijeljati’. Dragan Obrenović, je znao da se radi operacija ubijanja, te su drugi oficiri odvodili ljude ’gdje oni hoće’. Pri tome nisu zapisivali ništa što se odnosilo na aktivnosti ’oko operacije ubijanja’, dajući smjernice da se o tome ne govori preko radija” …);
– utvrdila da je izvršitelj “poduzeo mjere prikrivanja zločina premještanjem tijela”;
– “otkrila 32 nove – do sada nepoznate lokacije masovnih grobnica, od kojih su 4 primarne. Informacije o tim grobnicama dostavili su isključivo izvori iz Republike srpske (organi Vlade i svjedoci na terenu) i prvi put su dobivene na takav način”. Na osnovu tih informacija, Federalna komisija za nestale osobe izvršila je iskopavanja na tri lokacije, od kojih su se dvije odnosile na Srebrenicu. U Sandićima je, primjera radi, ekshumirano 17 tijela žrtava genocida iz primarne grobnice;
Komisija je, na osnovu brojnih izvora, utvrdila broj i identitet žrtava – 8.742 osobe – žrtve (za 7.108 imena “datumi nestanka ili smrti su unutar razdoblja od 10. do 19. srpnja 1995., uključujući 10. i 19. srpnja 1995”, za 698 imena “najmanje jedan datum nestanka je van perioda od 10. do 19. srpnja, s tim što je taj datum unutar srpnja 1995.”, te 936 lica, za koje je “najmanje jedan datum nestanka unutar predmetnog perioda, od 10. do 19. srpnja 1995., a ostali su izvan srpnja 1995”)
U cilju utvrđivanja broja i identiteta žrtava, Komisija je kreirala Bazu podataka, u koju su uneseni podaci za više od 150.000 imena. Iz tih podataka ustanovljeno je da se 13.569 različitih imena pojavljuju u izvorima. Zamijećen je i određeni broj dvostrukih unosa, kao i osobe koje su navedene kao nestale, ali nisu potpadala pod mandat Komisije, što je predstavljeno u uporednim popisima.
POČINITELJI U srebreničokm genocidu sudjelovalo je 25.000 osoba, među njima i dragovoljci iz Grčke
1. Utvrđen je broj i identitet “pripadnika/učesnika događaja u i oko Srebrenice od 10.-19. srpnja 1995. godine”, odnosno pripadnika/učesnika u izvršenom zločinu genocida. Radi se o broju od više od 25.000 osoba, uključujući “i osobe koja su osobno odgovorne za konkretne događaje u i oko Srebrenice, uključujući i nalogdavce i neposredne izvršitelje”;
2. Utvrđena je struktura pripadnika/učesnika u izvršenju zločina, u kojoj su, pored pripadnika/učesnika Vojske Republike Srpske i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, učestvovale i jedinice Vojske Jugoslavije, jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije (“Škorpioni”, pod komandom Slobodana Medića, i druge, uključujući i pripadnike Službe državne bezbjednosti pod zapovjedništvom Vasilija Mijovića), mješovita četa združenih snaga MUP-a “Republike srpske krajine”, “Republike Srpske” i Republikie Srbije, zatim druge jedinice iz Srbije, te dragovoljci, posebno iz Grčke, itd., itd.
3. Utvrđen je broj osoba koje su se ožujka 2005. nalazila na vodećim pozicijama u organima vlasti Bosne i Hercegovine, entiteta i opština (SIP-i, OSA-i, DGS, Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine, Ministarstvo obrane Republike Srpske, MUP-u Republike Srpske, sudskoj policiji, sudovima za prekršaje, općine i dr.), a koje su bile učesnici događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. srpnja 1995. Radi se o broju od 892 osoba.
Dio izvješća Komisije (prenosimo u izvornom obliku)
…
I. SUDBINA BOŠNJAKA U I OKO SREBRENICE OD 10. DO 19. JULA 1995.
Oružane snage RS (vojska i policija) 6. jula 1995. godine započele su napad na Srebrenicu, “zaštićenu zonu” UN, koja je po Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN (br. 819), od 16. aprila 1993, a po Sporazumu od 17. aprila i 8. maja iste godine demilitarizovana, što nikada nije sprovedeno.
Do večeri 9. jula Vojska RS (VRS) je prodrla četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice.
Ujutro 10. jula situacija u samoj Srebrenici je bila napeta. Stanovnici su preplavili ulice grada i počeli bježati prema Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedinjenih nacija. Pukovnik Karemans je tražio hitnu vazdušnu podršku NATO. Avioni NATO 11. jula 1995. pokušali su bombardovati artiljerijske položaje VRS iznad Srebrenice. Vazdušna podrška NATO-a je obustavljena nakon što je VRS zaprijetila da će pobiti holandske vojnike koji su se nalazili u “zarobljeništvu VRS” i da će granatirati bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima, kao i okolna područja, gdje je pobjeglo 20.000-30.000 civila.
VRS je 11. jula 1995. godine zauzela Srebrenicu. Kasno poslije podne generali Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri prošetali su praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglih kretao se prema Potočarima, tražeći spas kod Holandskog bataljona (A/8, paragrafi 14-15, 18-20, 26-30, 33-36 i 268; B/1-65).
a) U Potočarima
Suočeno sa činjenicom pada Srebrenice, civilno stanovništvo je pobjeglo u mjesto Potočare, udaljeno oko 5 km sjeverozapadno od grada, da bi tu našlo očekivanu zaštitu u bazi Ujedinjenih nacija. Do večeri 11. jula 1995. godine okupilo se od 20.000 do 25.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih. Nekoliko hiljada ušlo je u bazu Ujedinjenih nacija kroz ulaz koji im je otvoren prosijecanjem ograde na strani manje uočljivoj za pripadnike VRS i manje izloženoj borbenim dejstvima, dok su se ostali zadržali oko baze – u halama fabrika i poljima. U masi izbjeglih u samoj bazi bilo je najmanje 300, a izvan baze između 600 i 900 “vojno sposobnih” muškaraca. Niko od njih nije imao oružje. Tako se na malom prostoru okupio veliki broj izbjeglih. Uslovi su bili užasni zbog vrućine, nedostatka vode, hrane i lijekova. Bili su tijesno zbijeni, gladni, žedni, uspaničeni i prestravljeni.
Svjesni realnosti, izbjegli u Potočarima javno su uveče 11. jula zahtijevali od pripadnika Holandskog bataljona da izađu iz “ovog pakla”. Obaviješten je o tome i pukovnik Karemans, a preko njega, na sastancima u hotelu “Fontana”, i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić.
Na drugom sastanku, održanom istog dana u 23,00 časa u istom hotelu, pukovnik Karemans obavijestio je generala Mladića i ostale prisutne (oficire Glavnog štaba VRS i predstavnika izbjeglih civila Nesiba Mandžića) o okupljenoj masi naroda i humanitarnoj krizi koja prijeti izbjeglim u Potočarima.
Tom prilikom general Mladić je rekao da Bošnjaci treba sami da odluče hoće li ostati u enklavi ili žele otići (i kamo), a da će provjeriti da li se među “vojno sposobnim” muškarcima u Potočarima nalaze ratni zločinci. Izričito je zahtijevao da pripadnici 28. divizije Armije BiH iz enklave Srebrenica polože oružje. Oficiri Holandskog bataljona, ne znajući u tim momentima gdje se nalaze ove snage, o tome su obavijestili generala Mladića na trećem sastanku, održanom 12. jula u 10,00 časova u navedenom hotelu u Bratuncu, uz konstataciju da nisu uspjeli stupiti u kontakt s pripadnicima 28. divizije Armije BiH.
Na ovom, trećem sastanku bila su prisutna i tri predstavnika izbjeglih (Nesib Mandžić, Ćamila Osmanović i Ibrahim Nuhanović). I pored datog obavještenja i istovjetnog objašnjenja predstavnika izbjeglih (da ne znaju gdje se nalazi 28. divizija i da sa njenim pripadnicima iste nisu stupili u kontakt), general Mladić je ponovio svoj zahtjev za razoružanje uz obećanje da će obezbijediti prevoz svih civila iz enklave Srebrenica, s tim da će prethodno izdvojiti muškarce od 17 do 70 godina radi provjere njihovog eventualnog učešća u ranijim ratnim zločinima.
Predstavnici međunarodnih humanitarnih organizacija iz Srebrenice uputili su 12. jula 1995. godine svojim centralama izvještaj u kome navode da je humanitarna situacija u jutarnjim časovima toga dana “gora nego ikada dosada”, da nedostaje hrana, lijekovi i odjeća, da se, po njihovoj procjeni, oko 30.000 lica nalazi u i oko baze Holandskog bataljona, dok se oko 8.000 ljudi pokušava probiti iz Gornjih Potočara do baze UNPROFOR-a.
Izričito je navedeno da se među okupljenim stanovništvom ne nalazi nijedan naoružani vojnik Armije Bosne i Hercegovine.
U ranim jutarnjim časovima (od 6 do 7 časova) 12. jula u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima ušle su specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RS (^eta specijalne policije za antiteroristička dejstva sa Jahorine, Prva četa posebne jedinice policije Centra javne bezbjednosti Zvornik, dijelovi Drugog specijalnog odreda iz šekovića i jedinica sa psima iz Sarajeva), dijelovi Bratunačke brigade i jedinice vojne policije Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, radi “održavanja reda”, pronalaženja i izdvajanja “vojno sposobnih” muškaraca u skladu sa usmenom naredbom generala Ratka Mladića sa sastanka u hotelu “Fontana” u Bratuncu 11/12. jula, kada je, uz ostalo, dogovorena i evakuacija izbjeglih civila iz Potočara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH u pravcu Tuzle uz naredno odvajanje “vojno sposobnih” muškaraca.
Izdvajanje je unijelo dodatni strah, neizvjesnost i uznemirenost. Zapravo, dovelo je do traumatskog stanja zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja kao i zbog prisustva jakih snaga VRS oko kruga baze Holandskog bataljona.
Tako se prije podne 12. jula situacija u Potočarima pogoršavala. Tada se, u pratnji visokih oficira Glavnog štaba i televizijskih ekipa, pojavio general Ratko Mladić, koji je, na prvi pogled, pružio izvjesnu nadu okupljenom narodu (podjelom slatkiša djeci; taj dan je dijeljen i hljeb), obećavajući da će izbjegli biti prevezeni tamo gdje žele.
Teški uslovi u Potočarima 12. jula, postali su još gori zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja “vojno sposobnih” muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, kod potoka i iza “bijele kuće”. Kako je prolazio dan, ionako teški uslovi postali su još teži i za izbjegle i pripadnike Holandskog bataljona. Teror se povećao u toku noći. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. čuli su se krici, zapomaganja, jauci i plotuni. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanju i ubistvima, pa je masu zahvatao sve veći strah. Pojedini izbjegli vidjeli su zlostavljanja, silovanje i ubijanja, a neki su naišli na ubijene. Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem.
Bili su tako nesnosni uslovi, strah, panika i ogorčenje među izbjeglim da su za sve vrijeme boravka u Potočarima jedva čekali da što prije, bilo čim i bilo kako, pobjegnu iz ovog mjesta. Isto raspoloženje vladalo je i među pripadnicima Holandskog bataljona UN. Rano ujutro 12. jula 1995. godine komanda Drinskog korpusa je uputila naređenje svim svojim jedinicima i Ministarstvu odbrane o mobilizaciji svih prevoznih sredstava i njihovom okupljanju na fudbalskom stadionu u Bratuncu istog dana do 16.30 časova.
Oko podne 12. jula počeli su da pristižu u Potočare autobusi i kamioni za prevoz žena, djece i staraca u pravcu Tuzle. Izbjegli su odmah nagrnuli da se ukrcaju, iako većina nije ni znala kuda ide.
Dolazak velikog broja autobusa i kamiona u Potočare bio je prema utvrđenom planu Glavnog štaba VRS. Ukrcavanje u autobuse izvršeno je u prisustvu i pod kontrolom pripadnika specijalnih jedinica policije i Vojske Republike Srpske i uz pomoć pripadnika Holandskog bataljona.
U toku toga dana evakuisano je na teritoriju pod kontrolom ABiH oko 8.500 lica. Evakuacija je obustavljena u toku noći, a nastavljena u jutarnjim časovima 13. jula 1995. godine.
Komandant Glavnog štaba VRS, izvjestan broj oficira ovog štaba, komande Drinskog korpusa i predstavnik Bratunačke brigade viđani su 12. i 13. jula u bazi Holandskog bataljona u Potočarima.
Prilikom prevoza autobusi i kamioni bili su pretrpani, a vrijeme neizdrživo vruće. Prvi konvoj vozila pratili su pripadnici Holandskog bataljona i usput, do Tišće, nije bilo razdvajanja “vojno sposobnih” muškaraca. Kasnije su pripadnici Vojske Republike Srpske spriječili ovu pratnju, uz nasilno oduzimanje vozila, pa je u nastavku evakuacije, na različitim mjestima, a najčešće u Tišći, vršeno razdvajanje. Nakon stizanja u Tišću izbjegli su nastavili pješke prema Kladnju, nekoliko kilometara kroz “ničiju zemlju”, između srpskih i bošnjačkih linija.
Potpuna evakuacija izbjeglih Bošnjaka civila iz Potočara i realizacija dogovora od 11. i 12. jula, završena je 13. jula do 20 časova.
Na aerodrom u Dubravama smjestilo se oko 22.000 ovih izbjeglih lica dok se više hiljada smjestilo na druga mjesta i kod rodbine i prijatelja.
Strah i haotično stanje u enklavi uopšte i Potočarima, posebno uz navedene pojave i okolnosti, doveli su do ovog masovnog bježanja civilnog stanovništva iz “zaštićene zone” Srebrenica, što je, inače bila, karakteristika pojava mnogih ranijih događaja i osvajanja teritorija.
Najdramatičnije je 12. i 13. jula u Potočarima, bilo sistematsko razdvajanje “vojno sposobnih” muškaraca od porodica. Ovo je počelo od jutra 12. jula, nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS. Izdvojeni su držani na zasebnim mjestima (ispred Fabrike cinka i u “bijeloj kući”). Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i u toku evakuacije.
Razdvojeni su prethodno, u Potočarima, morali ostaviti sve svoje stvari ispred “bijele kuće”, a potom su držani u krajnje nepovoljnim uslovima.
U blizini “bijele kuće”, iza zgrade “Transporta” i u blizini potoka u navedenim danima vršena su sporadična ubijanja, u šta su se uvjerili pripadnici Holandskog bataljona UN, o čemu su obavijestili pukovnika Jozefa Kingorija, vojnog posmatrača UN za područje Srebrenice. čuo je pucnje i pokušao ispitati šta se događa, ali su ga u tome spriječili pripadnici VRS, o čemu su svjedočili u Haškom tribunalu pripadnici ovih snaga.
Razdvojeni “vojno sposobni” Bošnjaci u Potočarima (njih najmanje 1.000) odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, 12. i 13. jula, gdje su dovođeni i zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja. Iza njih ostala je velika gomila ličnih stvari i dokumenata koji su spaljeni kasno uveče 13. jula 1995. godine, pa priče o provjeri i traženju ratnih zločinaca gube smisao.
Međunarodni komitet Crvenog krsta iz baze u Potočarima 16. jula evakuisao je 87 ranjenika u Bratunac, gdje je takođe izvršeno izdvajanje “vojno sposobnih”. Izdvojena su 23 ranjenika, koji su potom postali ratni zarobljenici. Odatle su odvedeni i njihova sudbina postala je neizvjesna (A/8, paragrafi 31-59, 126-131, 135-136, 140-141, 145, 157, 160 i 209-295; B/16, 22, 44-45, 49-50, 53, 65a, 65b, 66-69, 72-73, 75, 80, 83, 88, 91-92, 109 i 226).
b) U mješovitoj koloni
Jedan broj stanovnika (između 10.000 i 15.000) nakon zauzimanja Srebrenice okupio se u selima Jaglić i Šušnjari, tražeći spas prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Oko jedne trećine muškaraca bili su vojnici iz 28. divizije Armije RBiH, iako svi nisu bili naoružani. čelo kolone činile su jedinice 28. divizije, nakon njih kretali su se civili, među kojima je bio manji broj žena, djece i staraca pomiješanih sa vojnicima. Na začelju kolone nalazio se Samostalni bataljon 28. divizije.
čelo kolone je 12. jula 1995. u 00.30 krenulo iz Šušnjara preko Jaglića i Buljima ka Kameničkom Brdu. U toku noći je zbog slabe vidljivosti, straha od mina i panike došlo do prekida kolone i kretanje je bilo zaustavljeno. Prekinuta kolona je ponovo nastavila kretanje tek nakon svitanja.
VRS je iz raznih pravaca granatirala kolonu, koja je, prema propisima VRS, u čemu su bili saglasni vojni vještaci optužbe i odbrane u procesu protiv generala Krstića, “predstavljala legitimni vojni cilj”.
Glavnina kolone je u popodnevnim satima nastavila kretanje, pri čemu je kasnije prva grupa prešla saobraćajnicu Konjević Polje-Nova Kasaba. VRS je oko 18.00 časova tačno locirala poziciju izbjeglih na Kameničkom Brdu (iznad sela Pobude), gdje je veći dio kolone uspio stići.
Kolona izbjeglih, predvođena opštinskim rukovodstvom sa ranjenicima u prednjem dijelu, oko 20.00 časova je krenula i spuštala se sa Kameničkog Brda ka Krajinovičkom potoku. Nakon što je prešlo samo nekoliko desetina ljudi iz kolone preko tog potoka, pojavili su se vojnici Vojske Republike Srpske. Oni su dolazili kolskim putem iz pravca Kravice, kamionima i oklopnim transporterima (među kojima je bilo i jedno vozilo bijele boje sa oznakama UNPROFOR-a, pozivajući preko razglasa Bošnjake da se predaju.
U poslijepodnevnim i ranim večernjim časovima snage VRS i MUP zarobile su veći broj ljudi sa začelja kolone u rejonu Ravni Buljim. VRS je koristila razne načine, uključujući i opremu Ujedinjenih nacija i Crvenog krsta, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im se garantuje bezbjednost, te da su UNPROFOR-a i Crveni krst zaduženi za njihovo prebacivanje za Tuzlu. Broj zarobljenih je 12. jula iznosio oko 1.000 osoba. Prilikom zarobljavanja VRS je od zarobljenih oduzimala ličnu imovinu, a neke od njih i na licu mjesta likvidirala. Jedinice Drinskog korpusa su 12. jula preduzimale “sve mere u cilju sprečavanja iznenađenja, angažovanjem jedinica na izvršenju zadatka KRIVAJA-95”, planski izvršavajući sve borbene zadatke. Na procijenjenim pravcima jedinice Vojske i MUP Republike Srpske organizovale su “zasedna dejstva u cilju uništenja” pripadnika kolone koja je pokušavala “proboj iz enklave prema Tuzli”. Pripadnici kolone pokušavali su da se izvuku “sa ženama i djecom prema Ravnom Buljimu i Konjević polju”, gdje su naišli “na minsko polje”.
Na blokiranju i zarobljavanju izbjeglih iz Srebrenice Republika Srpska je angažovala i specijalne jedinice policije. Tako je u rejonu sela Brežanci-Bokčin Potok u 15.55 časova bio blokiran veći broj izbjeglih. U tim aktivnostima su, prema naredbi koju posjeduje Komisija, trebalo da učestvuju i neke manje jedinice policije iz Republike Srpske Krajine i Republike Srbije. Međutim, analizom cjelokupne dokumentacije ne dolazi se do pouzdanih dokaza o učešću tih jedinica u događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
Drugo mjesto zarobljavanja bilo je u rejonu presijecanja kolone u podnožju Kameničkog Brda i zaseoka Krajinovići u selu Pobude (A/8, paragrafi 60-63; B/66-77).
Razbijene grupe iz kolone 13. jula 1995. u 01,00 čas su nastavile kretanje prema putnoj komunikaciji Konjević Polje–Nova Kasaba i uspjele preći put pred samo svitanje. Prelaz preko navedene komunikacije vatrom su sprečavali pripadnici Vojske Republike Srpske. Posljednje veće grupe prešle su asfaltni put u Svililima oko 06 casova, nakon čega je dalji prelazak ceste bio nemoguć, jer je VRS na tom mjestu postavila jake snage.
U jutarnjim časovima na širem prostoru sela Pobude izmedu putne komunikacije Bratunac-Konjević Polje-Nova Kasaba blokirano je oko 8.000 ljudi.
U toku dana je do 17.30 zarobljeno najmanje 6.000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lokacija. Najveći broj zarobljenih odvoden je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1.500-3.000 ljudi, i u selu Sandići na jednoj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1.000-4.000 ljudi. Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević Polja ubijeni su na obali Jadra ujutro 13. jula 1995.
Istog dana u poslijepodnevnim časovima (oko 16 časova) VRS je u tri autobusa dovezla grupu zarobljenih Bošnjaka i strijeljala u Cerskoj. Najmanje je strijeljano 149 lica, starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 lica nosilo civilnu odjeću. Najmanje 48 je bilo povezano žicom, tako što su im ruke svezane s leđa.
Nekoliko zarobljenih na putnoj komunikaciji Kravica-Milići (Konjević Polje, Pervani, Lolići…) ubijeno je na licu mjesta.
Kasno poslije podne 13. jula 1995. više od 1.000 zarobljenih u selu Sandići odvedeno je u Kravicu i zatvoreno u skladište Osnovne organizacije kooperanata “Kravica” (zemljoradnička zadruga). Nakon što se desio incident u kome je jedan zarobljenik ubio jednog policajca, čiji su se pripadnici “snaga MUP razbjesnili i oko 18,00 sati počeli likvidirati zarobljenike” …
wpDiscuz