Stotine zarobljenika ubijeno je na Ovčari prije dvadeset i pet godina, a nekolicina preživjelih opisali su strahote koje su se tamo događaleBilo ih je 260. Samo 7 je preživjelo.
Nakon mjeseci žestokih borbi za Vukovar sklonilo ih se tristotinjak u razrušenu vukovarsku bolnicu, nadali su se da su tamo sigurni.
“Ljudi moji, pa morat će ne’ko platit’ dupetom što smo ih toliko počvokali!”, upozoravao je Major okupljene u bolnici. Bilo je to 20. studenog 1991. godine. Majorove riječi ovjekovječio je Vilim Karlović u knjizi Preživio sam Vukovar i Ovčaru.
Samo brašno za obrok
Karlović je jedan od tek šačice preživjelih s Ovčare, a svi oni nose teške emotivne rane. Jedan od preživjelih je i Dragutin Berghofer, a on je pred haškim sudom 1996. godine prvi put ispričao što mu se sve događalo tih sudbonosnih dana.
“Opsadu Vukovara proveo sam u podrumima zajedno s dvadesetak drugih ljudi”, pričao je Berghofer pred sudskim vijećem. Tada pedesetogodišnji tapetar pričao je kako su ga jednog dana probudili prvi ratni hici, a nije se mogao načuditi da netko puca. Teško se pomirio s činjenicom da se u Vukovaru puca, ali granate su ga ubrzo uvjerile. Stanje u opkoljenom gradu bilo je iz dana u dan sve teže. “Na kraju smo imali samo brašno za jesti”, prisjeća se Berghofer.
Nekoliko dana pred sami pad Vukovara, 17. studenog, Berghofer i jedna skupina civila pokušala je provući se kroz željezni obruč što su ga oko grada stezali pripadnici JNA i lokalnih paravojnih formacija. “Ne bih rekao da je to bio proboj zato što nitko nije bio dovoljno naoružan da se probije kroz redove JNA”, rekao je Berghofer.
Ma nije to proboj
Ispričao je kako se tristotinjak ljudi pokušalo išuljati, a najviše im je trebao pomoći Mika Holika, lovac koji je poznavao sve šumske puteve. Kako su ranjeni i ozlijeđeni zaostajali, tako se grupa razdvojila i Berghofer se vratio da provjeri zašto su neki zaostali. Grupe se nikad nisu spojile, a sporija se odjednom našla pod minobacačkom vatrom.
“Gađali su nas minobacačima sa željezničkog mosta preko Vuke. Htjeli smo prijeći rijeku, ali nismo znali koji putevi su minirani. Moji prijatelji Zoran Njovra i Janković upozorili su na neki put da je miniran, ali dvojica mladića iz Našica ih nisu poslušala. Nagazili su na minu i obojica su odbačeni u Vuku”, stoji u transkriptima sa suđenja Mili Mrkšiću.
Tek nekoliko dana kasnije, prvi jedinice JNA ušle su u Vukovar. U jutro 20. studenog Veselin Šljivančanin, kasnije osuđen za ratne zločine ušao je u vukovarsku bolnicu i naredio je transport svih civila i ranjenika koji su se u tom trenutku zatekli u bolnici. “Pretresli su nas i naredili da predamo sve metalne predmete. Nisu uzimali novac, ali džepne noževe i ključeve su uzimali. Nakon toga su nas ukrcali u autobuse i prebacili u vojarnu JNA”, kazao je Berghofer.
Evo nas na Ovčari
U vojarni su se zadržali četiri sata, ali nisu smjeli izići iz autobusa. Berghofer je bio uvjeren da se tamošnji zapovjednici nisu mogli dogovoriti što će napraviti sa zarobljenicima. Na kraju su donijeli odluku i prevezli ih do farme Ovčara. Tamo su im rekli da iziđu iz autobusa.
Nakon izlaska iz autobusa čekalo ih je oduzimanje svega što su imali u džepovima. Osobne dokumente, novčanike, novac, sve što su mogli uzeti.
Tada je počeo pakao.
Sve zarobljenika tjerali su kroz špalir. “Teško je to opisati, ali vjerujte mi, vidjeli smo sve zvijezde od udara. Netko me udario štapom za hodanje po desnoj strani glave i počela mi je krv teći. Zamalo sam pao, ali uspio sam pobjeći u hangar”, pričao je prije gotovo dvadeset godina o svom iskustvu Berghofer.
Četiri puta se onesvijestio
U samom hangaru vidio je što se dogodilo s nekim drugim zarobljenicima koji su bili odvojeni od sviju još iz bolnice. “Bilo ih je strašno i pogledati. Krv im je tekla, glave su im bile natečene… Moj susjed Željko Begov četiri puta se onesvijestio”, rekao je Berghofer i nastavio priču o tome kako su četvorica ili petorica muškaraca cijelo vrijeme ih premlaćivala. “Jedan je imao lanac, a drugi je nosio metalnu cijev. Cijelo vrijeme su nas tukli, a mi se nismo smjeli kretati”.
U tom premlaćivanju život je izgubio i vukovarski novinar Siniša Glavašević.
“Dok su me izvodili vidio sam četnike i neke časnike kako su ga okružili. Govorili su mu: ‘Ti si onaj ustaški novinar što je pisao protiv nas’. Premlaćivali su ga kad su me izveli iz hangara”, rekao je Berghofer.
Sedmorica zarobljenika izvučena su iz hangara na Ovčari i prebačeni do skladišta Veleprometa, ali tamo nije bilo mjesta za njih pa su odvučeni do skladišta Modateksa. Uskoro je Berghofer pušten na slobodu i uspio se izvući iz Vukovara.
Neki drugi nisu imali tu sreću.
Nemoj, Sveto! Molim te
Vilim Karlović, autor knjige s početka ovog članka, gore je prošao. Kad su sedmoricu zarobljenika s Ovčare prebacili iz Modateksa natrag u Velepromet tamo su ih ovog puta zatekli i neki drugi zarobljenici.
Uskoro su četnici počeli izvoditi zarobljenike izvan hangara u Veleprometu. Jedan od četnika prepoznao je svog susjeda Perkovića. Izveli su ga van i zatočenici su mogli čuti uzvike nemoći. “Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš!?”, vikao je Perković, a sve je to Karlović pretočio na papir.
“Sve se čuje kao da su unutra, Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi -Nemoj mi to raditi! Što me bodeš? Pa ubije me pištoljem! Nemoj, Sveto! Moli
Karlović je sudu u Haagu ispričao i da se jako dobro sjeća jednog dječaka od otprilike 14 godina. Dječak je imao starijeg brata i kada su četnici htjeli odvesti starijeg brata dječak je počeo preklinjati da ga ne uzimaju. Četnici su nakon toga izveli van dječaka od četrnaestak godina.
Majko moja
“Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče”, napisao je Karlović u svojoj knjizi. Četnici su tražili od dječaka da se skine, a čini se da je dječaka bilo strah pa su mu nekoliko puta naredili da skine i gaće.
Zatim su čuli udaranje i jauke. “Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!”
15 ili 20 minuta su trajali takvi jauci i onda su čuli pucnjevi i dječak je zauvijek utihnuo.
Nedugo nakon toga su Karlovića prebacili u drugu kuću gdje su ga dvojica srpskih vojnika spasila od sigurne smrti. Kinez i Mare su ga vlastitim tijelima štitili od četnika koji su ga htjeli ubiti. S vremenom su ga prebacili u logor u Sremskoj Mitrovici, tamo je ostao šest mjeseci prije nego je razmijenjen. Nakon povratka iz logora, vratio se u hrvatsku vojsku gdje je ostao do kraja devedesetih.
Svi koji su ostali na Ovčari su strijeljani. Pojedinačno i u grupama su ih izvodili iz hangara i ubijali.
Bilo ih je 260. Samo 7 je preživjelo.
wpDiscuz