Jedan kolega novinar, svojedobno je izjavio da u Hrvatskoj ne postoji istraživačko novinarstvo. Ustvrdio je kako se teme obrađuju retrogradno. To je djelomično točno. S druge strane, novinari znaju i otkrivati afere, ali im se podaci plasiraju iz institucija, što spada pod tzv. „curenje informacija“. Ipak, ponekad se dogodi da institucije i službe, nemaju pojma kakva im zbivanja prolaze pored nosa. Zbog velikog nepovjerenja u državne službe, građani ove zemlje, radije će se povjeriti nekim novinarima, nego policiji, ili recimo USKOK-u. Zato je važno biti u doticaju s običnim ljudima, jer su oni nerijetko informiraniji od političara, ili državnih službenika.
Hrvatska nije uspjela obraniti granicu
Republika Hrvatska ulaže ogromna financijska i ljudska sredstva u zaustavljanje ulaska ilegalnih migranata, a opet, usprkos svim tim naporima, granicu svakodnevno prolaze desetine, možda i stotine Pakistanaca, Afganistanaca, Sirijaca i pripadnika drugih naroda. Suprotno izjavama pojedinih političara, većina tih ljudi ne želi ostati u Hrvatskoj. Oni idu za Italiju, Njemačku i druge razvijene zemlje. Hrvatska je za njih samo tranzitna zemlja, ne i krajnji cilj.
Na prvi pogled, čini se da je u pitanju jedan kaotičan proces naseljavanja i promjene nacionalne karte Europe. S druge strane, ima onih koji šire pogrešne informacije i teorije zavjera, koje zapravo prikrivaju stvarnu zavjeru. Nema sumnje, ova masovna seoba naroda, veća je od Hrvatske koju vodi poltronska i nesposobna vlast. Možda je veća i od same Europe, koja više ni sama ne zna, kako se jedinstveno postaviti prema migrantima. No nije na novinarima da promišljaju o geopolitičkim kretanjima i lamentiraju unedogled o već poznatim i utvrđenim činjenicama. Novinari trebaju izvještavati o zbivanjima s kojima javnost nije upoznata i pisati istinu, čak i kada od te istine mnoge, pa i samog novinara, zaboli glava.
Sjedište organizacije u Zagrebu
Sameer Parvez Khan ima dvadeset godina i živi u Zagrebu na adresi Andrije Žaje 49. Već na prvi pogled, Sameer se razlikuje od svojih vršnjaka. Na ruci nosi skupocjeni modni nakit i ručni sat marke „Ulysse Mardin“ koji košta oko 8000 dolara. Sameer je besprijekorno odjeven u najskuplje robne marke a posjeduje i vozni park, čija bi približna vrijednost mogla biti oko pola milijuna eura. On ne krije svoje bogatstvo, već kao mladi čovjek, živi život punim plućima.
Razgovarali smo s većim brojem vozača koji su vozili migrante kroz Hrvatsku prema Sloveniji. Kao glavnog organizatora ove operacije, identificirali su pakistanskog državljanina Sameera Parveza Khana. Prema procjenama dvojice bivših vozača, organizacija Sameera Parveza Khana, prebacila je preko tisuću Afganistanaca i Pakistanaca u Italiju i Sloveniju. Oni tvrde da Sameer po svakom prevezenom migrantu zaradi 600 eura. Doduše, posljednjih mjeseci, zbog pojačane kontrole granice, cijene vožnji su skočile, tako da je i njegova zarada porasla. U početku, vozači su dobivali 100-150 eura po migrantu, a iskusnijima se sada nudi i po 600 eura. Novac se preuzima preko „Western Uniona“ a kompletna komunikacija, od Pakistana do Zagreba, odvija se preko „WhatsAppa“. Jedan od vozača s kojima smo razgovarali, otkrio nam je rute, kao i „drop in“ i „drop off“ zone. Zone preuzimanja migranata su Plitvice, Slunj, Osijek, Gračac, Glina i Udbina. Tzv. „drop off“ zone su Zagreb, Rupe, Buzet, Vukovo Selo i Šapina. Zanimljivo je da dio migranata ostaje u Zagrebu. Većina privremeno, a dio trajno.
Kako vozači nadmudruju hrvatsku policiju
Sameer Parvez Khan, ne pronalazi osobno vozače, već taj dio posla obavljaju organizatori, članovi organizacije višeg ranga, koji su ujedno zaduženi i za nabavu vozila. Uglavnom se koriste rent-a-car automobili modela opel insignia, golf VII, opel corsa, ford fiesta, ali i dostavna kombi vozila. Došli smo do saznanja, da je za istu svrhu, Sameer Parvez Khan, nedavno u Dugavama kupio kamion. Jedan od vozača, opisao nam je kako izgleda vožnja migranata.
„Nikada ne ide jedno vozilo. Obično se radi o dva ili tri vozila. U jednom su migranti, dok drugi imaju ulogu osiguranja, odnosno skretanja pozornosti policije. Ako se pojavi policijska pratnja, oni tada namjernu izvedu prometni prekršaj, naglo koče i krivudaju u vožnji, kako bi izazvali reakciju policije. Tada ih policija presretne i zaustavi, dok vozilo s migrantima normalno nastavi vožnju.”
Neki članovi organizacije, nalaze se u pritvoru, no prema informacijama vozača, nisu odali svoje nalogodavce. Hrvatska policija, zasad je uspjela uhvatiti isključivo vozače migranata, a niti jednog organizatora. U Sloveniji je „pao“ izvjesni Antun Amić, tako što je izazvao prometnu nesreću, dok se u njegovom automobilu nalazilo ukupno sedam migranata! Amić je pripadao Sameerovoj organizaciji.
Spisak vozača
Od jednog bivšeg vozača, uspjeli smo dobiti popis nekih osoba koje se vozile migrante u organizaciji Sameera Parveza Khana. Njihova imena su: Antonio Tokić iz Velike Bune (organizator nabave vozila i voditelj na rutama), Marko Bulić (vozač), Nenad Jotanović (vozač), Leon Palić (vozač), Dadian Babić (vozač), Filip Stankić (vozač), Antonio Malić (vozač), Antun Amić, Franjo Medvidović, Ante Medvidović, Tomislav Bulić, Ivor Beus i Filip Vukoje (sve vozači). Važno je napomenuti kako se radi o vozačima koje je pronašao i angažirao samo jedan od organizatora. Prema našim informacijama, u hijerarhiji organizacije, ispod Sameera Parveza Khana, nalazi se ukupno pet organizatora, ili bolje rečeno, posrednika. Temeljem tih podataka možemo procijeniti, kako je za ova organizacija, do sada, angažirala između pedeset i stotinu vozača. U pravilu, to su mlađe osobe u ranim dvadesetim godinama života, koje su zbog lake zarade spremne na sebe preuzeti i određeni rizik.
Tko je zapravo Sameer Parvez Khan?
Ali vratimo se na Sameera Parveza Khana, mladića koji bezbrižno i neometano, iz svog stana u Zagrebu, vodi kompletnu operaciju i na tome zarađuje ogroman novac. Vozači tvrde da mu je otac konzul ili ambasador Pakistana u Italiji. Kako ne bi izazvali sumnju, i pritom upozorili Sameera da ga istražujemo, nismo tražili službenu potvrdu ove informacije. Umjesto toga, uputili smo se na njegovu kućnu adresu. Nažalost, nije bio doma. Zato smo porazgovarali sa susjedima. Gospođa iz trgovine „Prehrana“ ostala je zbunjena našim pitanjima. Doduše, rekla nam je i da kratko radi u trgovini. Zvonili smo na vrata i susjedima, ali kada su čuli da smo novinari, nisu nam niti htjeli otvoriti vrata. Srećom, konobarica u kafiću koji se nalazi u neposrednoj blizini Sameerove adrese, ispričala nam je o grupi mladih, skupo odjevenih Pakistanaca, koji su redoviti gosti kafića. Kada smo joj opisali Sameera, potvrdila nam je njegov opis. Mogli smo i bez ovog terenskog dijela posla, jer Sameer nije previše tajnovit mladić. Na svojim Instagram i Facebook profilima, mladi gospodin Khan ima dosta pratitelja, koji se dive njegovom bogatstvu i životnom stilu.
Uz skupe aute, nakit i odjeću, tu su i drugi statusni simboli, poput kubanskih cigara. Sameer objavljuje i fotografije rent a car vozila, a predstavlja se kao samozaposleni poduzetnik u globalnom biznisu uvoza i izvoza. Što je roba s kojom posluje, nije teško pogoditi. U stvari, da budemo potpuno otvoreni, Sameer se sprda s hrvatskom policijom i obavještajnom zajednicom, baš kao što se Vlada Republike Hrvatske sprda s ovim narodom. Naravno, iza svega je jaka pozadina.
Svi navedeni podaci, ne otkrivaju svu moć i logističku potporu operacije Sameera Parveza Khana. Jedna druga fotografija, govori više od svakog luksuza. To je fotografija značke „Inter-Services Intelligence-a“, ili Pakistanske obavještajne službe. Vrlo vjerojatno, Sameer uživa zaštitu ove obavještajne agencije, što potvrđuje još jedan bitan detalj. Na samo 400 metara udaljenosti od adrese Sameera Parveza Khana, nalazi se Konzulat Islamske Republike Pakistana. Hrvatska Vlada i policija, bez opsežne diplomatske akcije, ne mogu niti pregledati osobne stvari i mobitele Sameera Parveza Khana, a kamoli ga privesti na ispitivanje. Prema Bečkoj konvenciji, kao nosilac diplomatskog imuniteta, Sameer Parvez Khan, ne podliježe hrvatskom pravosuđu. Izvjesno je da prema političkoj strategiji i doktrini Islamske Republike Pakistan, Sameer nije prekršio zakon. Što se tiče strahova o masovnom zapošljavanju migranata, Sameer nije zaposlio niti jednog Pakistanca, ali je zato omogućio dobru i laku zaradu brojnim građanima Republike Hrvatske. I tako, u trenucima dok traju prepucavanja između Vlade, predsjednice i saborskih zastupnika oko Marakeškog sporazuma, postavlja se logično pitanje. Kome treba sporazum, kad imamo Sameera Parveza Khana?