Prvo su nestali, onda su brutalno mučeni od strane Assadovog režima, a njihove obitelji sada država želi uvjeriti kako su ‘umrli od prirodnih uzroka’Assadov je režim u Siriji organizirano ubijao sve one koji su ustali protiv njegove vladavine, pa makar to bili i nenasilni prosvjednici. Tisuće su mučene i ubijane u zatvorima i improviziranim zatvorima, a možda je najgore obiteljima koje do danas ne znaju što se dogodilo njihovim najdražima, jesu li mrtvi ili živi, te gdje se nalaze, a sve više preživjelih odlučilo je progovoriti o svojoj traumi.
Više od 82.000 osoba, mladih i starih, obrazovanih i sa sela, mahom muškaraca, nestalo je i do danas im se ne zna sudbina u zemlji u kojoj već godinama bijesni građanski rat u koji su debelo upletene i strane sile.
Kada je sirijski dezerter kodnog imena Caesar 2014. objavio preko 28.000 fotografija brojevima označenih leševa ljudi koji su prije smrti mučeni, među njima je Obaid Haj Ahmad prepoznao svog 27-godišnjeg brata, aktivista Saida, piše CNN.
“Trudio sam se dokopati novosti o njemu šest mjeseci nakon što je odveden. Ali sve je zatihnulo kada je odveden u zloglasni Saydnaya zatvor sjeverno od Damaska 2012. godine. Eksplodirao sam u suzama kad sam vidio fotografije. Brat mi je uzeo telefon iz ruke i kolabirao. Otišao sam do majke i rekao joj da je Said postao mučenik. Nadam se da je umro onda kada smo prestali o njemu dobivati vijesti, i da nije mučen predugo”, kaže Obaid.
Mnogi nisu bili te “sreće”. I danas, godinama nakon što su im voljeni uhićeni i odvedeni, i dalje ne znaju hoće li ikada postojati grob nad kojim će se moći pomoliti. Sirija svako toliko sporadično objavi neki smrtni list i time razotkrije nečiju sudbinu.
Huda Halasi sada barem sa sigurnošću zna da je udovica. Šest je godina tražila supruga, anesteziologa Abdul Ghafour Halasija koji je uhićen i odveden na samom početku rata. Trudili su se i povlačili sve moguće veze kako bi saznali gdje je i što je.
Prosječni je Sirijac živio i umirao po maksimi “oni koji u zatvorima nisu nestali, njima je poklonjen novi život”.
I Halasi je nestao u kompleksu Saydnaya kojeg je Amnesty Internationaljoš 2017. nazvao “ljudskom klaonicom” jer je tamo obješeno barem 13.000 ljudi, a od samog se početka sumnjalo da se pritvorenici tamo odvode na mučenje.
“Horori koji se tamo događaju, sistematično ubijanje, a koje mi iznosimo u svojim izvještajima, autorizirani su od strane najviših nivoa sirijskih vlasti čiji je jedini cilj na bilo koji način pregaziti ustanak unutar sirijske populacije”, rekla je još 2017. Lynn Maalouf iz Amnestyjevog ureda u Beirutu o vladi i Basharu al Assadu koji ostaje na vlasti zahvaljujući podršci Irana i Rusije, pisao je CNN.
Neki su, navodno, dobivali lažna vojna suđenja, dok je veći dio naprosto likvidiran. Assad je tada tvrdio kako su to “namještaljke zapada” i “laži”. Isto je rekao i za fotografije koje su se svojedobno smatrale idealnim dokazom protiv njega, a i danas se mnogi tužitelji nadaju da će imati priliku iskoristiti ih protiv režima.
Ovog je ljeta Assadova vlada objavila oko 800 smrtnih listova nadajući se da će to poboljšati odnose s pobunjenim dijelovima u kojima rat jenjava. No, nije otkriveno gdje su tijela umrlih.
“Situacija se smiruje i vlast pokušava normalizirati odnose s narodom. Pitanje je hoće li uspjeti”, kaže Joshua Landis, stručnjak za Siriju i čelni čovjek Studija o Bliskom istoku na Sveučilištu Oklahoma.
Iako će neke udovice i neka siročad sada moći riješiti neka pitanja o nasljeđivanju ili birokratske zavrzlame koje su trajale tijekom “odsustva” osobe, otvoreni dosjei i smrtni listovi ne odgovaraju na pitanja kako je, zašto i gdje netko u umro (ubijen) niti gdje su mu ostaci. Na većini dosjea piše kako je riječ o “prirodnim uzrocima smrti” ili “srčanom udaru”.
Ti su “prirodni uzroci” kažu svjedoci (a pokazuju i fotografije) sve samo ne prirodni – vješanja, premlaćivanja, paljenje kože i pohranjenost te dehidracija.
Među preživjelima je i nekadašnji zatvorenik Najah al-Bukai čiji je zadatak bio transportiranje mrtvih zatvorenika u masovne grobnice. Kaže kako je prvo tijelo koje je prebacio u grob bilo označeno s brojem leša, u ovom slučaju 5.535.
Bio je na mirnim demonstracijama, a uspio se izvući jer je njegova obitelj platila veliku količinu novca da se osigura njegovo oslobađanje. Najah je sve zajedno u sirijskim zatvorima i ispitivačkim centrima proveo godinu i devet mjeseci, a onda je otišao u Libanon, te na kraju Francusku. U isto je vrijeme počeo crtati slike inspirirane sjećanjima na mučenja.
“Likovni sam umjetnik i imam dobru vizualnu memoriju. Posljednje tijelo koje sam transportirao bilo je označeno brojem 5.874, a bilo je i mnogo leševa bez brojeva. Kad sam došao u Libanon svoje sam noćne more pretvorio u umjetnost. To je bio jedini način da ne poludim i sve dokumentiram”, kaže Najah kojeg su, u jednom trenutku, stavili na električnu stolicu gdje su mu od straha popustila crijeva i obavio je nuždu.
To je prekinulo mučenje, a njegovi su mučitelji, prisjeća se, nonšalantno počeli razgovarati o tome tko je koga kada i gdje ubio. Kao muhe ih je “skidala” i glad te bolesti.
“Svakih dva dana netko bi ispred mene umro. Davali su nam juhu koja je imala četvrt krumpira i mnogo ulja za kuhanje, tako da smo stalno imali proljev i bili dehidrirani”, kaže novinar Shiyar Khalil koji je sa 110 drugih zatvorenika dijelio ćeliju od sedam metara kvadratnih u zloglasnom centru poznatom pod imenom “Palestine Branch”.
Prisjeća se kako su mu ruke bile zavezane za strop dok su ga ispitivači bičevali i gasili cigarete na njegovim leđima. Vezali su ga i na spravu imena “leteći tepih” na kojoj ležite na fleksibilnoj dasci koja vam može slomiti kralješnicu.
“Sva ova imena za koja oni sada objavljuju da su mrtvi, oni su svi mrtvi odavno. I mi smo to svi vrlo dobro znali jer nema šanse da netko u onim uvjetima ostane živ. Tamo sam bio tri mjeseca i potpuno sam svjestan da, da sam tamo bio samo par mjeseci duže, ne bih izašao van”, kaže Khalil za CNN.
Iako Assadov režim tvrdi suprotno aktivisti i odvjetnici tvrde kako su svi na “vrhu” znali što se događa. Odvjetnik Scott Gilmore koji se specijalizirao za ljudska prava kaže kako je iz “dokaza iz 2011. jasno kako su im na “listi za odstrel” bili novinari, demonstratori, i svatko tko “okaljava ugled države”. Likvidirali su radnike iz udruga civilnog društva, odvjetnike, liječnike, novinare i aktiviste”, kaže Gilmore za CNN.
U međuvremenu obitelji se žrtava samo nadaju nekom završetku. Aktivisti pozivaju vladu da predaju tijela nestalih kako bi ih mogli pokopati prema običajima.
“Kada nekoga izgubite, barem imate tijelo i grob koji možete posjetiti. Moja teta nema grob svog djeteta”, kaže Kholud Helmi koji je nedavno saznao za smrt svog nećaka Amira, a njegov mlađi brat Ahmad je i dalje među nestalima.
Ahmad, nekada student ekonomije, sanjao je, kaže njegov brat, bolju Siriju. Pa kada je ustanak krenuo u predgrađu Damaska, on i Ahmad odmah su otišli na prosvjed.
“Bio mi je najbolji prijatelj, vidim ga u svakom licu. Kada majka kuha njegovu najdražu hranu, plače, svakog blagdana plače, a plačemo i mi. Ne znamo da li da se molimo za bratovu dušu ili za njegovu slobodu, nema odgovora za nas”, kaže mladić za CNN.
“Godinama su patili nevjerojatno agoniju neznanja što se dogodilo s njihovim najdražima, a sada su ih ove potvrde o smrtima bavile u novi ciklus tugovanja”, kaže o situaciji Diana Semaan iz Amnesty Internationala, a Sirija, kaže, želi sve potrpati pod tepih u nadi da će se sve što brže zaboraviti.
wpDiscuz