Ovdje možete i sami pročitati koliko je ramska javna polemika sazrijela, i koliko je demokracija jaka u tom mjestu.
Iako se iz nekih razvijenijih zemalja često pišu osvrti na zaostalost demokracije na našim prostorima, na nedostatak sekularnog društva, dovoljno je obratiti pozornost na ramsku scenu pa shvatiti da to nije tako.
Na ovom linku možete pročitati govor Fra Mate Topića tijekom Mlade Mise stanovitog Fra Mislava. Govor je politički. Ne svećenički. I vrijedan je uvid u Fra Matinu ideologiju:
Ovdje možete pročitati odgovor vjernika, i društvenog analitičara Rame, g. Ivana Filipovića koji se zadnjih godina nametnuo kao noćna mora daidžama i ahdnamašima. Odgovor je precizan i jako udara. Iznosi i neke detalje o Fra Mati koje bi Komšić mogao koristiti kako bi ga sutra dezavuirao kada bude suočen s kaznenom prijavom za kazneno djelo sabotaže i vojnog udara protiv države:
Iz ove polemike, blogera, građanina Rame, sa svećenikom, u društvu koje je duboko klerikalno i u kojem fratri imaju aureol polubožanstava, (što je prema samom učenju Crkve, strogo zabranjeno, no oni se protiv takvog imidža ne bune), jasno je da hrvatsko društvo vapi zraka i slobode. A krik dolaze iz Rame, grada države, napaćenog, potopljenog grada, Ljudima je izgleda dosta oni žude za slobodnom riječi, i za redom, za redom i u tom nedodirljivom i razbahaćenom redu, za svođenjem fratara na razinu društvene uloge kakva im pripada po crkvenim zakonima. Niti milimetra ni više ni niže.
Dakle iz ove gore polemike otprilike možete shvatiti habitus Fra Mate Topića, njegovu opčinjenost Ahdnamom, najsramnijim dokumentom koji je neki fratar ikada potpisao, dokumentom o svojevoljnom i neovlaštenom pristanku unošenja našeg naroda u poziciju robova, u zamjenu da se njima, fratrima, osigura trpeza, konj, i topla koliba. Naglašavamo da je taj čin bio neovlašten jer Anđeo Zvizdović nije bio vladar našeg naroda niti je to smio učiniti budući da su i kraljica Katarina i Papa Pio Drugi, već spremali vojni otpor i pozivali narod na bunt protiv nasilne islamizacije i terora.
Posljedica Ahdname je potpuni gubitak pamćenja tog našeg naroda mete. Pretvorenog u narod progonjenih. Narod koji je cijeli potom postao mučenik u vjeri. Iako za to nikada neće dobiti priznanje. Dok oni , Ahdnamaši hoće Ahdnama je narodu dala šanu da pokuša preživjeti u poziciji nečovjeka i životinje, bez ikakvih ljudskih prava koje ti sultan ničim ne jamči ako si kršćanina. Pa nek živi tko preživi. A tko preživi pričat će ono što mu kažu fratri da će pričati. I u svom sjećanju će se sjećati onog što mu oni dozvole da će se sjećati. Tako je , kroz tih 400 godina tiranije,osmanskog carstva u BIH , sve što je ostalo zapisano, zapisano je kroz njihove traktate, u kojima nisu štedjeli riječi hvale o samima sebi. Narod nije znao pisati. Pa je tako cijela jedna povijest, ona viđena kroz oči naroda zauvijek izgubljena. Znamo samo ono što oni tvrde da je bilo. I tjeraju nas da vjerujemo u to.
I dan danas naš narod uvjeravaju u jednu veliku laž:
“Mi smo očuvali katoličanstvo i hrvatstvo u BIH”
“Mi smo širili pismenost, medicinu itd.”
Glupost. Činjenica je da je katoličanstvo u BIH opstalo samo tamo gdje nije bilo jakih fratarskih uporišta. Svugdje gdje je sultan zatekao jake katoličke utvrde danas su to 100% muslimanski gradovi a crkve su pretvorene u džamije. Ponegdje doduše ima i pokoja prazna crkva, poput Olova ili Foče koja služi kao multikulturani simulakrum koji ima svjedočiti o višestoljetnom suživotu u Bosni.
Što se tiče pismenosti sama Austrija po svom dolasku, kao i sve vlasti posle nje, na ovim prostorima zatekle su opću nepismenost stanovništva. Najviše pisama austrijskih činovnika, centru okupacijske sile u Beču odnosi se na frustraciju tih ljudi, na činjenicu da u BIH nemaju s kime organizirati vlast, jer nema pismena čovjeka, te mole da carevina u BIH šalje pismeno slavensko stanovništvo, iz drugih krajeva carstva, kako bi na njih prebacili dio posla oko organizacije nove austrijske pokrajine. One koju su obećali vratiti Hrvatima, barem okupirane hrvatske zemlje u njoj, da bi potom izradili taj “ravnopravni” hrvatski sabor.
Prve tiskare za vlastite potrebe fratri rade tek krajem 19 stoljeća. Neki njihovi fratri po prvi puta vide slova. Ali eto oni su opismenjavali nas. Tiskare su inače u kalifatu bile strogo zabranjene kao đavolji izum sve do slabljenja Osmanskog carstva.
Jedan naš fratar iz Hercegovine svojedobno se na svom FB profilu isto tako razmetao tezom kako je fratarluk zaslužan za opismenjavanje našeg naroda. Potom kad mu je umrla baka , u 90 i nekoj godini , napisao joj je kratki epitaf, u kojem je naglasio kako je umrla nepismena. Dakle ni vlastitu baku nije bio u stanju opismeniti kroz svoj evangelistički rad, u 21 stoljeću dok su eto u 15, 16 i 17 stoljeću njegovi prethodnici masovno opismenjavali naše prabake. Pa ti sad vjeruj što govore.
Otišli smo s glavog pitanja i teme , a pitanje glasi:
Zašto je jedan daidža, do jučer vjeran minder politikama, odlučio raskrinkati najmračniju tajnu Željka Komšića i zauvijek završiti s njim?
Gdje su se zamjerili Fra Mati?
Nikada prije njega nitko nije iznio informaciju da je Željko Komšić prevario vodsto Armije BIH. Ne da nije počinio nikakav hrabar podvig i zaslužio Ljiljana nego je zapravo počinio kazneno djelo sabotaže, i slabljenja vojne moći države, budući da je zamalo izazvao krvoproliće među jedinicama koje su u tom trenutku savezničke.
U pravnom smislu ne postoji razlika u tome je li Komšić zarobio jedinicu HVO-a ili Armije BIH. On u tom trenutku zarobljava svoje vojne saveznike koji su na zadatku pomaganja Armiji BIH, dojavljuju kote, izvlače ranjenike i posve normalno komuniciraju s vrhom Armije BIH koja im je postala nadređena za područje Vareša, i to po naredbi glavnog stožera HVO-a. Podsjećamo mjesec je kolovoz 1994. 5 mjeseci na snazi je Washingtonski sporazum i bespogovorna suradnja HVO-a i Armije BIH.
Zašto je fra Mato to tek sad iznio, i što je njegov motiv?
- Zgadila mu se scena u kojoj Komšić na mjestu ubojstva dvojice franjevaca u Fojnici traži od preživjelih fojničkih fratara da pred njim kleknu ničice i oni predvođeni fra Majdandžićem to čine?
- Ne želi s ovog svijeta otići kao Fra Daidža nego kao borac za svoj narod koji je dokrajčio Komšića?
- Godinama je bio ucjenjivan ali sada je odlučio progovoriti po cijenu i da se neke snimke objave?
- Čitao je tekstove na Poskoku i ostavo oduševljen našim vapajima u kojima ih preklinjemo da nam prestanu od naroda raditi molitvenu zajednicu i da dižu narod na uice i na politički aktivizam?
- Progledao je nakon zadnje izborne kampanje DF/SDA i njihove protuhrvatske retorike?
- Fra Majdandžić mu je pokupio trebu a kako zna da je to omiljeni Komšićev fratrizan sad mu ruši šefa?
Bilo kako bilo, fra Mati Topiću želimo Sretnu Novu godinu i ugodan boravak među svojim narodom.
I da se više nikad ne ponovi ona ramska izreka “Došlo vrime, Turci vuci, fratri Turci”. Kao i ona “Kud Turčin ćordom, tud fratar torbom”.
Mi fra Mato, znamo , što ta izreka znači. Nemojte nam ju krivo tumačiti. Narod se rugao fratrima koji su kao parziti kupili ono što bi ostalo nakon turske pljačke. Nikakva torba s medikamentima i gazama nije trčkarala za janjičarima. Bila je to porezna torba. Nešto kao redovina samo na grublji način.
Apeliramo i na ostale frate u BIH da shvate naše ogorčenje i uvrede, ne dožive ih osobno, nego kao krik našeg krajnjeg očaja i razmisle što mi kao narod imamo od toga ako postanemo samo ljudi koji se samo mole. I koje možeš uvjeriti da su ukazanja petkom u 17:45 a taj narod potom u takve nekakve pejorizacije vjere, bespogovorno vjeruje. Molimo ih neka se zapitaju koliko mogu biti kobne posljedice za naš narod, ako iz političke zajednice postanemo prosta fanatična molitvena zajednica. Posljednji katolibani Europe. I s kojim se to sredstvima i znanjem oni misle nositi s uređenim , moćnim i progresivnim političkim zajednicama?