Osmero Hrvata na listi je čekanja za eutanaziju: “Plakali smo, smijali se, a onda je mama rekla: Vrijeme je…”

Identitet pacijenata ne smije se otkriti, osim ako to obitelji, ali i on sam prije smrti, to ne želi podijeliti. Dijelom je to zato što je riječ o liječničkoj tajni jer je u konačnici cijeli postupak, do samoga kraja, terapeutski, ma koliko to kontradiktorno zvučalo umu naviknutom da terapija znači uglavnom pozitivan ishod bolesti, a ne – što joj i samo ime na grčkom kaže – njega ili briga o bolesniku.

No važniji razlog za tajnost je taj što obitelj osobe koja se podvrgnula eutanaziji u velikom dijelu svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, može očekivati i kazneni progon te – kod nas – do tri godine zatvora zbog pomoći kod samoubojstva. Ono što se jako dobro zna jest pak to da su obje osobe bile neizlječivo bolesne, da su prije eutanazije prošle stroge liječničke pretrage kojima je ustanovljeno da nade za poboljšanje stanja nema te da su same uzele smrtonosnu supstancu.

Zna se i da su izdahnule na bolničkom krevetu, u privatnoj kući organizacije Dignitas, plavo obojenoj jednokatnici s vrtom koja se ni po čemu ne izdvaja od malo drugih kuća u prilično neatraktivnoj, industrijskoj zoni Züricha, tik do nogometnog terena i tvornice. – Dobro bi im došle nove zavjese – komentirala je sobu za umiranje jedna Engleskinja s čijom smo kćeri razgovarali. Željela je ostati anonimna, pa ćemo je zvati Tracy, za razliku od njezina sunarodnjaka, Andrewa Squiresa. Njihove priče ilustriraju velikim dijelom ono što su prolazili Hrvati u Švicarskoj. Ali i ono što prolaze svi koji odluče tako završiti život.

Obje obitelji – djeca mama koje su umrle u Švicarskoj – opisuju ih kao snažne, neovisne žene, koje su samostalno donijele odluku i obavile sve prethodne postupke a da nitko nije znao za to. Tek u posljednjoj fazi, na samom putovanju, zamolile su djecu za pomoć. – “Dečki, želim umrijeti i molim vas da mi pomognete.” Kako sam se osjećao? Zgrožen, okamenjen, uplašen, ljutit. Nije, nije prirodno. Ne mogu, kako mogu to učiniti mami. Dijete treba ubiti roditelja. Instinktivno ne možeš to prihvatiti – govorio nam je prije nekog vremena Andrew o emotivnom vrtlogu koji je izazvala mamina zamolba.

Ne, ne dolazi u obzir. Ne i ne. Kako joj to uopće pada na pamet? Da se ubije? Mama je bila mirna i čvrsto ostala pri svome. – Odlučila sam – kazala im je. Uostalom, nije to bila odluka do koje je došla preko noći. Niti se sjedne na avion ili u auto i bane u Dignitas. Ne ide to tako. Osnivač Dignitasa – riječ je o organizaciji, a ne klinici, kako se često pogrešno govori – bivši je novinar Ludwig Minelli. Ured mu je u Zürichu i svaki put kad s prozora vidi da stiže taksi, zna da su došli po njega. Po instant-pomoć. Ili instant-smrt. I odgovor je u tim slučajevima uvijek: Ne. Ne funkcionira to tako.

Ta on takve događaje prepričava kao anegdote, ali s dozom bijesa i nemoći. Kasno navečer ispred zgrade stao je taksi s njemačkom registracijom. Žena je proputovala 300 kilometara iz Münchena i tražila da joj pomogne umrijeti. Na vrata mu je banuo i 20-godišnjak, također iz Njemačke. Klinički depresivan. – Stigao sam – samo mu je rekao. Htio je umrijeti, odmah i sada. No nije. Minelli je sjeo s njim, proveo dan-dva u razgovoru. Tražio od mladića da se vrati kući i nastavi s liječenjem.

– Uvijek kad im možemo pomoći da krenu u smjeru života, pomoći ćemo. No ako to ne uspije, pomoći ćemo im i u drugom smjeru – kaže Minelli. Jesu li Andyjeva i Tracyna mama imale alternativu i izbor krenuti u drugom smjeru, prema životu? One su smatrala da nemaju. Ali i liječnici. – Mama je bila nevjerojatna, neovisna žena kojoj je dijagnosticirana amiotrofična lateralna skleroza (ALS), neurodegenerativna bolest, i nije mogla ni pomisliti o tome da ovisi o drugima iako bismo joj u svemu tome itekako pomagali i ne bi nam bila nimalo teret – kaže nam Tracy.

Mama Squires, Gladys, bolovala je pak od Huntingtonove bolesti. Genska je to neurodegenerativna bolest koja se javlja rapidno te uništava tijelo i um. Mišići prestaju slušati, osoba gubi moć hodanja, poslije i gutanja, govora. Javlja se i jaka demencija. Osoba postaje nesposobna za bilo kakav život, ovisna o drugima. Smrt je neminovna otprilike 15 godina od pojave simptoma. Lijeka nema. A Gladys je istjecalo preostalo vrijeme.

– Gledali smo je kako propada. Od aktivne žene, jer voljela je planinarenje, imala svoj dućan, postala je vezana za kuću. Pomalo su joj odlazile motoričke funkcije. Velik udarac bila joj je suprugova smrt 2010. godine. Već tada mama je jedva hodala. Padala bi, nije mogla sama na WC. Prali smo je, nosili. A znala je, i ona i mi, da će biti još gore. I mamin otac, moj djed, i njezina sestra, moja teta, umrli su od te bolesti, pred njenim i našim očima. Vidjeli smo kako izgledaju zadnji stadiji te bolesti. Mama se tada učlanila u Dignitas, iako to nismo znali – kaže njezin sin.

Članstvo u Dignitasu otvoreno je za sve i osigurava mogućnost da, ako i kada jednog dana osoba želi eutanaziju, pokrenu proceduru. No to ne znači da će svi zaista zatražiti usluge Dignitasa – nekih 80 posto članova nikad ne dođe u Zürich – bilo da su se predomislili bilo da ih je bolest preduhitrila. Mnogima je članstvo u Dignitasu sigurnosna mreža – kažu kako osjećaju olakšanje znajući da imaju opciju odlučiti kada otići. Obje žene, majke, prijavile su se bez znanja obitelji u Dignitas. To je bio jednostavan dio. No kada krene konačna procedura, ona zahtijeva dosta truda i angažmana. Dignitas, kao prvo, traži svu medicinsku dokumentaciju te rendgenske snimke zuba. Tad obično uključe obitelj.

– Pribavljanje medicinske dokumentacije za njezinu dijagnozu bilo je prilično jednostavno, stomatološka dokumentacija bila je malo kompliciranija. Spomenula je svom liječniku opće prakse ubrzo nakon dijagnoze da razmišlja o Dignitasu. Imao je puno razumijevanja, ali je rekao da se nada kako ona razumije da joj ne može pomoći ni na koji način. Više nije razgovarala s njim o tome, ali znam da je on bio jedan od ljudi koji su od nje primili pismo zahvale nakon što je umrla – kaže Tracy.

Andrewova mama imala je više problema. – Od mame se tražilo tri liječničke potvrde da je zdravstveno stanje takvo da će rezultirati smrću. Liječnici nerado pišu takve nalaze. S jedne strane, pitaju se što ako se u pet godina pronađe lijek za rak, na primjer. S druge, prijeti im kazneni progon zbog pomaganja u samoubojstvu. Redom su nas odbijali. Na kraju smo pronašli liječnika u Škotskoj koji je uz malu naknadu napisao mišljenje – kaže. Nalazi su poslani u Dignitas. Ondje ih pregledavaju njihovi liječnici. Zadovolji li uvjete, pacijent dobiva privremeno zeleno svjetlo.

– Nakon što ste dobili zeleno svjetlo, imate nekoliko različitih opcija. Prvo je ne učiniti ništa, zaboraviti tu opciju, odustati. Drugo je otputovati u Švicarsku kako biste vidjeli liječnika koji će potvrditi podobnost, a zatim se vratiti kući i potom, kad i ako odlučite, ponovno se vratiti u Dignitas. Treća je rezervirati kartu u jednom smjeru, zatim dva uzastopna dana posjetiti švicarskog liječnika koji vas detaljno intervjuira kako bi utvrdio da ste pri zdravoj pameti i da je odluka isključivo vaša, a zatim ići u kliniku treći dan. Opcija tri bila je ona koju je odabrala moja mama – kaže Tracy.

Ona je sve pripreme obavila sama: bili su vrlo svjesni zakona i mama je pazila da sve napravi sama, sve plati sama, rezervira let… kako bi se otklonila sumnja da je netko potiče ili prisiljava. Slično je bilo i kod Gladys kad je stigao dopis. Dignitas je nudio tri slobodna termina. Mama je odabrala koji želi. Pitamo njezina sina kako je bilo kupovati tri avionske karte za Švicarsku – dvije povratne i jednu jednosmjernu. Andy se rasplakao. Trebalo mu je vremena da se sabere i nastavi.

– Mama je sama kupila svoju kartu. Sve je obavila sama – dignula je zajam na svoju kuću. Da, skupo je, sve skupa stajalo je 22 tisuće funti. Ona je sve platila. Zašto? Jako smo pazili da sve obavi sama. Da smo mi bilo što učinili umjesto nje, postojala bi mogućnost da nas optuže za pomoć u samoubojstvu. Za to je kazna 14 godina u Britaniji – objašnjava. Slično je i u Hrvatskoj, govore nam odvjetnici. Sklizak je to teren – primjerice, vožnja člana obitelji do Dignitasa mogla bi se protumačiti kao pomoć u samoubojstvu. Za to je kazna do tri godine.

Posljednji dani života mame Squires bili su nadrealni. Sa sinovima je stigla tjedan dana ranije. Odsjeli su u malom hotelu u blizini, a dane provodili razgledavajući grad i okolicu, išli na izlete. Bilo je i smijeha, dodaje Andy. Njegova se mama jedne večeri zagrcnula komadom mesa. Lupio ju je po leđima: “A ne, mama, nije ti još došlo vrijeme.” Tracy pak kaže kako je osoblje Dignitasa bilo točno onakvo kakvo se nadala da će biti. – Kad smo stigli, dočekao nas je švicarski par. Ona je govorila savršen engleski, on nije, ali između njih bila je savršena ravnoteža smirenosti, empatije i učinkovitosti dok su morali postavljati neka direktna pitanja, poput “Želite li danas umrijeti?” – kaže.

Kad se dogovori točan termin, dolazi se u plavu kuću. – Nitko te ne požuruje. Mamu smo izveli još jednom na sunce, slikali se. Plakali – kaže. A onda je mama bila spremna. Prvi korak znači uključiti kameru – cijeli se proces umiranja snima zbog zakonske regulative. Dignitas svoje zakonsko uporište nalazi u rupi zakona koja kaže da pomoć kod samoubojstva nije kažnjiva ako se osoba koja pomaže ne vodi sebičnim motivima ili ako nema nikakve koristi od smrti. A Dignitas, kao neprofitna organizacija, nema. No to ne znači da liječnik koji radi ili volontira za Dignitas smije dati smrtonosnu supstancu. Upravo suprotno. Jedan od uvjeta da se provede eutanazija jest taj da pacijent mora biti minimalno pokretan – mora sam uzeti čašu i popiti tekućinu ili – ako je preslab – u Švicarsku doći s ugrađenom kanilom na ruci te sam u nju spojiti infuziju smrtonosne tekućine.

Upravo taj ključni uvjet nanosi najviše stresa onima koji žele umrijeti na svoj način. Mnoge od njih bolest preduhitri, izgube mogućnost upravljanja tijelom i samim time ne mogu obaviti proceduru te moraju odustati. To je i bio razlog zašto je Tracyna mama htjela što prije otputovati. – Nakon što je moja mama dobila zeleno svjetlo, pretpostavila sam da će odlučiti otići za možda tri-četiri mjeseca. Bila je toliko zabrinuta zbog nemogućnosti putovanja da je odabrala datum unutar šest tjedana. Psihički sam se pripremila da ćemo imati još nekoliko mjeseci tako da me odabrani datum oborio s nogu. Odjednom smo imali samo nekoliko tjedana. No mama, tako tipično za nju, ipak nije htjela utanačiti točan datum bez razgovora sa mnom. Pitala me kakve poslovne obaveze imam u tom razdoblju. Bio je to prvi put da sam opsovala pred njom, kazavši joj: “Mama, zaboga, mislim da bi ovo tvoje trebalo imati prioritet pred j… poslovnim putovanjem” – kaže.

Obje su pacijentice u plavoj kući prošle istu, strogo određenu proceduru. – Čekale su nas dvije čaše. Prva, s tekućinom koja će umiriti želudac, neka vrsta sedativa, da se izbjegne povraćanje. I druga, prozirna, barbiturati – kaže Andrew. Obitelj je cijelo vrijeme uz pacijenta. Osoblje, koje se drži po strani, ali je nazočno kao svjedoci, inzistira da oproštaj bude u miru. Prisjetili su se kako je pratnja jedne žene u posljednji tren pobjegla iz kuće u vrt. Rekli su im: “Vratite se i budite s mamom. Ovo nije način. Treba vas.”

– Govorio sam joj cijelo vrijeme: “Ako želiš, iz ovih stopa možemo otići. Možemo ići kući.” Nije htjela. A onda je sama rekla: “Dosta. Vrijeme je” – kaže Andrew. U sobi za umiranje je krevet te stol i stolice. Pacijent može birati gdje će umrijeti, no osoblje ipak natukne da je krevet bolje rješenje. Pri smrti mišići se opuste, a prizor je uznemirujući za obitelj. Mama je popila sredstvo za želudac i legla. – Mama, jesam li te ikad razočarao?

– Nikada, Andy. A onda je uzela 15 grama natrij pentobarbitala otopljenog u decilitru vode. Riječ je o tvari koja se vodi kao narkotik. Gorka je, pa umiruće uvijek pitaju žele li je, na primjer, uzeti s čokoladom ili sokom. Zaspala je za tri minute. Brzina djelovanja ovisi o snazi organizma. – Bila je jako spokojna. Samo smo vidjeli grčeve u želucu. Tako je organizam reagirao na otrov. Nakon 10-ak minuta rekli su nam da je u komi. Nešto kasnije je samo prestala disati. Bila je mirna. Vrlo dostojanstvena – kaže. I smrt Tracyne mame bila je slična. – Popila je pentobarbital i nakon pet minuta ulovila ju je pospanost. U tih pet minuta kazala mi je koliko me voli, koliko se osjeća voljena i kako je imala divan život. Zatim je zahvalila svima na brizi i zaspala. Nakašljala se i zagrcnula nekoliko puta, ali ništa poput gušenja. Prestala je disati otprilike 20 minuta poslije – kaže.

Nakon smrti u kuću Dignitasa dolazi policija. – Pregledali su snimku, rekli da je sve u redu, izrazili sućut i otišli. Bili su vrlo pristojni – kaže Andy. Dalje Dignitas preuzima: odjeća se šalje Crvenom križu, a tijelo u krematorij. – Dignitas preporučuje kremiranje – kaže Tracy.

Danas žali samo za jednom stvari – kad je pitala mamu o ispraćaju, ona joj je rekla da ne želi nikakav spektakl i da je zapravo nije briga. Tu ju je poslušala. Sada misli da je ipak trebala nešto organizirati, ako ništa drugo, zbog obitelji. Oni, naime, uopće nisu znali za maminu odluku niti za jednosmjeran put u Švicarsku. Doznali su tek kad je mama umrla. Zbunjenost i šok vladali su neko vrijeme, a onda su im – svakome od njih, kao i prijateljima – stigla pisma koja je mama napisala prije odlaska, u kojima je objasnila svoje razloge i oprostila se s njima. Neki su, kaže Tracy, to dobro prihvatili, primjerice njezina djeca, adolescenti. Drugi, stariji, imali su problem sa završetkom te priče. Pismo je primio i mamin liječnik u Engleskoj. Zahvalila mu je što joj je dao šansu da umre na način na koji je željela i pod svojim uvjetima. Obitelji obiju žena koje su odabrale tako završiti život od smrti majki aktivno sudjeluju u aktivnostima koje bi na pravnom planu u Britaniji istu mogućnost dale i drugima. Znaju da je tema teška, da je kontroverzna i definitivno nije rješenje za sve, pogotovo s etičkog plana, da se može i zlorabiti, ali društvo se treba uhvatiti u koštac i s njom.