Zamislite ovu scenu: prolazi gotovo tri desetljeća od završetka rata, ali pravda? Ona još negdje čeka autobus na međugraničnom prijelazu. I dok se svi kunu u “regionalnu suradnju”, osumnjičeni i optuženi za ratne zločine sjede u Srbiji i Hrvatskoj kao u udobnom naslonjaču. Poigravaju se svojom “nedodirljivošću” dok BiH pravosuđe lista stare kaznene spise poput knjižničara u zaboravljenoj arhivi.
Na sastanku pod naslovom “Unaprjeđenje mehanizama regionalne suradnje u predmetima ratnih zločina”, naš pravosudni vrh, uključujući Halila Lagumdžiju, predsjednika VSTV-a, sjedio je i raspravljao o tome kako su se osumnjičeni, a bome i neki optuženi, uredno sakrili iza granica. Preko 40% predmeta stoji na mjestu jer te “junake” ne možemo dohvatiti. Pa kako i bismo kad Srbija i Hrvatska ne daju svoje građane u ruke stranih sudova – znate, to vam je onaj članak u ustavu koji im jamči sigurnost u vlastitoj domovini, bez obzira na to koliko krvi imaju na rukama.
Svi znamo kako to ide – raspisuju se potjernice, ali dok god ne prelaze granice, ti ljudi uživaju u slobodi kao da su nevini. Očito, neki misle da granica nije samo crta na karti, nego i prava zaštitna barijera.
Pravosudna kalvarija
I tu dolazimo do Lagumdžijine genijalne misli: zašto ne bismo pokušali malo bolje surađivati s našim susjedima? Kao, ajmo im lijepo ustupiti kazneno gonjenje, jer dok se mi igramo međunarodne pravde, ovi likovi uredno kupuju kruh u beogradskim i zagrebačkim pekarnicama. Ideja nije loša, ali kad je netko zadnji put vidio srpsko i hrvatsko pravosuđe da se baš “žuri” procesuirati svoje junake? Da ne bude zabune, bilo je par pokušaja, ali u velikoj igri političkih interesa i povijesnih mitova, pravda obično igra drugu ligu.
Serge i regionalna harmonija
Na sastanku je bio i Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MMKS). On je, naravno, voljan pomoći. Serge je mudro naglasio da ustavnim zabranama izručivanja građana nemamo baš previše opcija osim prebaciti cijelu stvar na susjede. No, čak i Serge zna da “pozitivan pritisak” na pravosuđe Srbije i Hrvatske zvuči kao san o vječnom miru na Balkanu – lijep, ali malo vjerojatan.
Susjedi kažu: Nema problema, samo daj!
Zanimljivo je da je Brammertz nedavno obišao susjedne zemlje, gdje su ga domaćini uvjerili da će se, čim im se ustupi kazneno gonjenje, oni ozbiljno prihvatiti posla. Naravno. Kao da to nismo čuli već deset puta. U isto vrijeme, naša su pravosudna tijela dobila i podršku udruženja žrtava, jer, naravno, kad ti je netko ubio obitelj, barem očekuješ da se netko potrudi da se pravda jednom, makar i na mišiće, dogodi.
Pravda s odgodom
I tako, dok čekamo čudotvorni pravni manevar koji bi prebacio gonjenje ratnih zločinaca u ruke naših susjeda, ostaje gorak okus. Jer dok se oni smješkaju iz svojih sigurnih domova, žrtve i njihove obitelji nastavljaju nositi težinu ratne prošlosti. A mi? Mi se nadamo da će jednog dana pravda, koja kao da uvijek kasni na sastanak, konačno stići. Možda.
I dok se to ne dogodi, evo nas u pravosudnom limbu.