Ovisnost o kockanju – fino to zvuči, jelda? Kao neka egzotična bolest za koju trebate otići u neku američku kliniku, dati gomilu para, pa onda kad se vratite doma, kažete: “Bio sam ovisan o kockanju, ali su me izliječili.” Realnost, međutim, nije ni približno tako glamurozna. Ovisnost o kockanju nije ništa drugo nego psihički poremećaj koji cvjeta u našem društvu, skriven iza blještavila reklama za kladionice i kockarnice, tik uz one kampanje sretnih dobitnika na lutrijama. I to s negativnim posljedicama koje, ironično, ni najgori igrač na ruletu ne bi mogao predvidjeti – financijski gubici, razvaljene obitelji, emocionalni pakao.
I onda, kao da smo svi odlučili kolektivno zažmiriti, društvo prebacuje odgovornost na oboljele. Kao, njihova slabost, njihov problem. Prelako zaboravljamo da iza te ružne riječi – ovisnost – stoje stvarni ljudi, stvarne sudbine. Nije to tek neki tip što troši zadnje pare na automatima. Ne, to je čovjek koji je izgubio sve, uključujući i sebe. Ali društvo voli kriviti žrtvu – lakše je nego priznati da smo svi suučesnici u sistemu koji ovisnost hrani.
Tom temom bavi se i dokumentarac “Oprosti nam dugove naše” autora Sergeja Krese, prikazan na AJB DOC-u, a koji je tri godine pratio sastanke Kluba za anonimne ovisnike “Klok” u Mostaru. Kreso nije tamo upao s kamerom i mikrofonom, nije razbacao opremu i krenuo snimati kako ljudi, u polumraku, ispovijedaju svoje grijehe pred igračkim mašinama. Ne, Kreso je sjedio sa strane, slušao, puštao ih da mu se otvore – onako, ljudski. I tek onda, kad su oni bili spremni, počeo je bilježiti priče ovisnika o kockanju. Jer to je stvar s ovisnicima – teško je ispričati svoju sramotu.
“Ako bih trebao navesti jednu stvar koju bih volio da ovaj film potakne, onda je to promjena odnosa društva prema ovom problemu,” rekao je Kreso. I eto, tu smo. U zemlji gdje se pola milijuna ljudi kladi ili kocka na tjednoj bazi, a 50 tisuća je registriranih ovisnika, pričati o ovisnosti nije samo tabu – to je društvena sramota. Jer, Bože moj, lako je osuditi. A teško je prihvatiti da te brojke ne padaju s neba. One su posljedica društva koje gledamo svaki dan.
Marko Romić, psiholog i osnivač Kluba “Klok”, čovjek je koji pokušava pomoći tim ljudima da prežive. Da se izvuku. A kako to radi? Pa tako što im daje prostor da govore, da se ne srame. Jer sram je najveći problem. “Ti ljudi trebaju slobodu da ispričaju svoje probleme, bez toga su apriori osuđeni”, kaže Kreso. Sram pred društvom koje ih je već presudilo. Kao da im nije dovoljno što su već sve izgubili.
A što radi država? Ne mnogo, čini se. Čim se otvori tema ovisnosti o kockanju, svi se prave da problem ne postoji. A problem je tu, usred našeg dvorišta, i prijeti da nas sve pokopa. I ne samo to – država iz toga ubire poreze. Da, dobro ste pročitali. Dok netko prokocka svoju plaću na aparatima, država uredno naplaćuje porez na svaku igru. I onda se čudimo kad ti ljudi nemaju kamo po pomoć.
Kreso nam pokazuje ono što svi izbjegavamo vidjeti – ljudsku stranu. Onu zbog koje se osjećaš nelagodno, jer ti ljudi nisu statistika. Oni su ljudi poput svih nas, koji su u jednom trenutku – zbog problema, loše sreće ili jednostavno slabosti – pali u krug pakla. A kako izlaze? S mukom, ako uopće.
Ali problem nije samo u njima. Kreso kaže da bi rješenje ovog kompleksnog problema zahtijevalo suradnju državnih institucija, vjerskih organizacija, svih nas. Jer, kako kaže, dokle god se o tome šuti, dotle će biti još više patnje.
Ovo nije samo film o ovisnicima, ovo je film o nama – o društvu koje okreće glavu od svojih najranjivijih članova i baca ih lavovima. A lavovi su gladni. Da, gladni su.