ONI GA JEDNOSTAVNO VOLE: Dragan Bursać, novinar godine. Na onom teritoriju BIH na kojem je i Zlatko Dizdarević ugledan

Društvo novinara Bosne i Hercegovine sinoć je u Brčkom dodijelilo nagradu “Novinar godine 2017.” novinaru Draganu Bursaću.
Predsjednik Društva novinara Bosne i Hercegovine Faruk Zupčević pri dodjeli nagrade istaknuo je da je cilj te manifestacije očuvanje dostojanstva novinarske profesije, koja je u sadašnjem trenutku sve manje ono što joj je zadatak.
Dakle Bursać čuva dostojanstvo novinarske profesije.
Zbog svog kritički intoniranog pisanja Bursać je često bio meta napada. Sredinom prošle godine, nakon objavljivanja teksta pod naslovom “Slavi li Banja Luka srebrenički genocid?”, primio je ozbiljne prijetnje smrću.
Ovo je istina. Dragan Bursać često piše hrabre tesktove. Jako hrabre tekstove kojima često postaje meta napada u Republici Srpskoj. I treba mu odati ogromno priznanje za to.
“Osnovni motiv novinarstva je istina. U bajkama i basnama tu istinu možemo sakriti, ali u novinarstvu smo dužni zbog moralnih načela da govorimo, objavljujemo i plasiramo istinu. Ne postoji nikakav viši, niži, odnosno bilo kakav drugi cilj. U teoriji je jednostavno, a, istina, malo je teže u praksi”, kazao je Bursać.
Bursać dakle smatra da on piše istinu.
Upravo zbog očuvanja novinarskog dostojanstva, i istine, ovdje je važno dodati sljedeće: Što se tiče RS-a Bursaću se nema što dodati. Nit oduzeti. No ako se prebacimo na FBIH, i pogledamo Bursaćeve uratke, primjetit ćemo blagi zaokret od istine, i novinarskog dostojanstva.
Bursać je unuk narodnog heroja. Deklarirani je dakle antifašist. Morao bi imati nultu toleranciju na fašizam. Da vidimo ima li je.
Pišući u vremenu od 2010-2014 Bursać nije kritizirao potez OHR-a i koaliranje SDP-a sa kriptoustaškom, fašističkom strankom. Ako jest, molimo da nas isporavi.
Govoreći o susretu Dodik Čović, napisao je da se Dodik u Mostaru susreo s onima koji baštine ostavštinu Jasenovca, trpajući tako HDZ-u i Čoviću Ustaštvo. Što je suluda teza budući da je Čović najčešće napadan od dodrinaša, i stranaka koje baštine u baštama, biste Ante Pavelića. Kao i od medija u Sarajevu koji baštine vrijednosti Mustafe Busuladžića.
No upravo je on, Bursać, ne dakle Dodik, par tjedana ranije u Mostaru divanio s ljudima, koji su kao svjedoka humanizma, ekranizirali fašistu, Miroslava Hrstića Ledenog, zločinca iz Dretelja, koji je trenutno u bijegu od Suda BIH za ratni zločin silovanja. I neke druge zločine. Zbog opsega zločina u Dretelju Hrstić je dobio izdvojenu optužnicu.
Miroslav Hrstić bio je vojnik paravojne multietničke postrojbe  Blaža Kraljevića i Edina Buljubašića, koja je nosila prvo bijelo polje na šahovnici. I vikala “Za Dom spremni”. Te priznavala samo Aliju Izetbegovića. Oni koji su od Hrstića napravili humanistu, u filmu Svetlane Broz, Bursaćevi su dragi i dobri prijatelji u Mostaru. S kojima je sjedio On. Ne Dodik.
On, dakle koji je sjedio, i pio i jeo, s ekranizatorima jednog ustaše, s humanizatorima jednog ustaše i ratnog zločinca u bijegu, smatra da je istinito, i novinarski dostojanstveno kada nakon druženja s romansijerima takvog zločinca koji je u Dretelju silovao jednu Srpkinju, a potom je prepustio na všestruko silovanje, prema knjizi koju je sama objavila,  drugima pakuje ustaštvo.I to ljudima koji su pod stalnim medijskim napadima ustaških platformaških medija.(Proguglati , ratni zločin, Olga Draško,  Dretelj)
Još je jedan važan detalj kod novinarske profesije i isitne. Dragan Bursać, kada piše, često kao stilske figure koristi krajnji cinizam, sarkazam, ironiju, na jedan jako vješt način. Kad se obračunava s lažima iz Banja Luke naročito je oštar i sarkastičan. Postavlja se pitanje zašto taj isti stil odriče drugima? Naime Bursać je sudjelovao u javnom linču na novinara Tvrtka Milovića, kada je Milovićevo pravo da ukaže na manipulaciju brojem pobijene sarajevske djece, nazvano fašizmom, a sam Milović proglašen mrziteljem iste te djece. Premda je i sam sarajevsko dijete. Nekako je teško povjerovati  da Bursać nije shvatio što je Milović htio kazati. Dakle Bursać iz Banja Luke napao je Bursaća iz Kiseljaka. Samo zato jer Bursać iz Kiseljaka ne raskrinkava ono što traži Sarajevo. Kao što to čini Bursać iz Banja Luke. Da su Srbi u Banja Luci, manipulirali brojem srpskih žrtava, recimo da su stalno mijenjali broj umrle Banjalučke djece, recimo kod onog slučaja kada im je uskraćen kisik, i kada su umrli, teško je vjerovati da Bursać ne bi reagirao. Sudjelovanje u javnom linču nije niti malo dostojanstven čin. Još je manje čin istine.
Nagrada za životno djelo pripala je novinaru i diplomati Zlatku Dizdareviću.  To je onaj lik koji smatra da diplomate u BIH mogu biti samo oni građani koje odobri Sud Partije, te se zalaže se da svi koji ne misle kao on budu uskraćeni za ljudska i građanska prava. To su dakle vrijednosti koje njeguje prostor na kojem je Bursać dobio nagradu. Pravi prostor. Antifšašistički prostor.
Nagradu za printano novinarstvo dobila je Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica “Oslobođenja”. Ona je otprintala mnoge “lijepe i humanističke” stavove Emira Suljagića,  iako je BIH potpisnica Istanbulske konvencije. Što zapravo čudi. Jer je Vildana žena i trebala bi pokazivati veću solidarnost sa ženama. Osim toga tvrdi da je protiv genocida i da je feministica. A Suljagić veliča Ataturka. Koji je nad Armancima i Kurdima počinio šta mislite šta?
U svakom slučaju, vidimo kako Jezgra nacije, entitet u kojem se nije dogodio Aneks 7 , i povratak, ne mari za opću istinu, nego im je dovoljna njihova istina. U koju se savršeno uklapa pisanija Dragana Bursaća. I antifašizam Miroslava Hrstića.
Svetlana Broz je na vrijeme shvatila koji je gaf napravila. I pobjegla je iz BIH. Cijenimo taj potez.