Pejaković je umro. Mediji u IRS* ga nazivaju „velikim glumcem“, a društvene mreže u IRS (*Islamska Republika Sarajevo) se pune citatom iz njegovog monologa “On meni nema Bosne” koji glasi upravo tako: “On meni nema Bosne”.
I sve bi to bilo sjajno da ne postoji ozbiljna sumnja da je njegova veličina u IRS – prenapuhana.
Bio je miljenik bošnjačkog režima, zatočeni hrvatski kulturnjak s jednim jedinim monologom koji se vrti već 30 godina kao loš šlager na balkanskoj patriotskoj playlisti.
Ne možeš ga usporediti s velikim Mustafom Nadarevićem, nit sa Šerbedžijom, Šovagovićem. U glumačkom smislu bio je karikatura za njih. Ne zato što je bio nužno lošiji talent, to nikad i nećemo saznati, nego zato što mu je ova monodrama zabetonirala karijeru.
Da se ne lažemo, Peaković je izvan regije poznat tek samo po bratu. A ni unutar nje ga nitko ne pamti po velikoj ulozi, nego po velikoj frazi. I to frazi koju je sam stvorio, i na kraju – zacementirao kao vlastiti nadgrobni epitaf.
Josip Pejaković, kako ga danas poznajemo, nije glumac nego figura. Svedena – i svjesno, i nesvjesno – na metaforu gubitka, stalnog nestajanja Bosne, vječnog uzdisanja za onim što je nekad bilo ili što nikad nije bilo ali što nestati ne smije, makar osjećali da to nešto ne postoji. I zato njegovo najpoznatije djelo nije uloga – nego uzdah: “On meni nema Bosne.”
Njima je otišao Korisni Uzdah dok obitelji, kazalištu i prijateljima, umro je njihov dragi Josip.
Da je Bosna stabilna entitetska kategorija, kulturna cjelina i narod s dubokim osjećajem sigurnosti – Pejaković bi im bio neupotrebljiv.
Ali i oslobođen da se krene baviti glumom. Jer ozbiljne nacije ne drže svoje velikane na životu kroz refrene. One ih pamte po djelima, i potiču ih da idu dalje. U tom smislu, činjenica da Pejakovića danas svi citiraju, ali ga nitko ne može povezati ni s jednom velikom ulogom, otkriva ključnu filozofsku dijagnozu: Bosna se ne pamti kroz konkretno, nego se održava kroz mantru.
A mantra je tu jer je strah stalno prisutan. Jer logično je – ono što postoji – ne moraš braniti riječima.
Egzistencijalni paradoks: postojim jer nestajem
“On meni nema Bosne” nije rečenica koja potvrđuje postojanje Bosne. To je ontološka potvrda njezina izostanka. Performans tuge, fraza u kojoj se Bosna ne slavi – nego se oplakivački potvrđuje kao gubitak. U tom smislu, Pejaković nije bio bard Bosne – nego njen grobar sa zvečkom. Jer ako 30 godina ne prestaješ govoriti “nema”, onda ti je i identitet – odsustvo.
A narod koji se identificira kroz odsustvo ne stvara kulturu – on stvara mimikriju.
Pejaković je u tom smislu savršeno poslužio Mimikristanu. Postao je papagaj institucionalnog očaja, zarobljenik vlastite monodrame koji se iznova zove da ponovi ono jedno i jadno – što znamo da više nije istina, ali nas svejedno tješi da nije ni laž.
Političko dodvoravanje i kulturna kastracija
Pejaković je mogao biti glumac. Ali izabrao je biti kulturni zalogaj za čaršijsku glad.
Pokušao je iz redova katolika postati dio “bošnjačkog sentimentalnog puka”. I nije dobio priznanje. Čak niti ozbiljnu ulogu nisu mogli naći za njega.
Zašto?
Bojali su se da bi mogao bljesnuti u njoj?
Pa bi mu funkcija papagaja bila dokinuta?
Nisu mu dali mjesto čak ni u vrhu kulturne elite. Nije ga se moglo viditi na crvenim tepisima i svečanim prijemima. Vazda na rubu. Bio je njihov iskoristivi klošar. Ne po svojoj volji i izboru. Jednom se pobunio. Dva puta su ga ušutili.
Da su mu barem dostojanstvenu starost osigurali.
U emisijama je dovođen po potrebi. Kad se kadije provale u svom šovinizmu, zovu simpatičnog dedicu, katolika , da ponovi kako je zaljubljen u čaršiju i kako “On meni nema Bosne…”.
Nitko skuplje od našeg Josipa nije platio svoje pravo na nastavak života među njima.
Svesti glumca na: “Deder Jozo, kako ono ti lipo kažeš… On meni…?” može samo ogavna sarajevska autarkija, samoudivljenost kasabe koja si je umislila ne samo da je grad, nego da je prijestolnica države.
No, Pejakovićeva osveta njegovim tamničarima je grandiozna.
I možda njegova najveća uloga je zapravo ova u smrti.
Njome je Pejaković uništio Hegemone, jer je sada jasno da su pretvarenjem njegovog potencijala u servisnu funkciju političke mitologije, upisali cijelu ideju bosanske nacije u vječni spomenar nestanka, unizili glumačku umjetnost na razinu patetične poštapalice i ‘pokazali svijetu na što će se svesti kreativnost i umjetnost unutar prostora netolerantnog političkog Islama.
Onog koji se u Sarajevu kroji po Islamskoj Deklaraciji Alije Izetbegovića, i niti milimetar drugačije.
Fenomen kulturnog zatočeništva
Kulturološki gledano, Pejaković je bio zarobljenik vlastite rečenice. Zarobljenik iz kojeg se nije mogao izvući jer mu nitko nije ponudio nešto drugo.
I jer nije imao snage – da sam to traži. Ukratko, uzeli su mu mjeru: Tvoje je Josipe da ponavljaš, doživotno “On meni nema Bosne”. I ponavljao je. Doživotno.
A hrvatski nacionalni korpus u BIH a i šire, bijedan kakav jest ostao je čvrsto konzervativan, očekivano neodgovoran i dovoljno nejak da spasi svog glumačkog vojnika Rayana.
Umjesto glumca, posljednji hrvatski politički zatočenik u BIH, postao je mimikrijska muha zatvorena u staklenci političke nostalgije sarajevskih medijskih šamana.
A Bosna?
Govorimo dakle o bošnjačkoj Bosni. Ta Bosna koja ga 30 godina koristi da plače nad svojom, Josipovom Bosnom, kao da je ta Josipova Bosna stvarno tu, i da svaki put kad ova današnja dokaže da Josipove Bosne nema Josip vikne “Kako je bolan nema, evo je” zapravo je priznala da nema kapacitet za novi narativ, da nije uspjela stvoriti novog Pejakovića i što je najgore priznala je da nema ni sebe.
Josip Pejaković je bio čovjek koji je htio ući u čaršiju na velika vrata, ponudio im je vrijednu ruku, i vrijedan glas, onako ljudski i na svom primjeru, htio je, makar i utopijski i naivno, dokazati da ima i bit će Bosne.
Odsjekli su mu ruku. Iz glasa izdvojili što je iskoristivo, posjeli ga na ćilim i kazali – “Ponavljaj pred kamerama. Od sad pa zauvijek. Kad si se već ponudio”
Završio je kao tapeta u hodniku.
Bošnjačka Bosna ga nije slavila jer je bio velik – nego jer je bio potreban da svaki put kad zajebu i načine syntax error, Josip ponovi svoj refren, i resetira ih za širu javnost.
A kad Refren 30 godina vodiš po školama, televizijama i mimohodima onda nisi Bošnjačka Bosno sačuvala glumca – nego si institucionalizirala gubitak.
Što je najtužnije uvjeren sam da ovo što sam napisao ne kuži 99% Sarajeva.
Ali zaključak ostaje.
Bosna nema Pejakovića i još važnije – Pejaković nikad nije imao Bosnu.
Zašto?
Jer te Bosne, iz njegove nedosanjanje monodrame, jednostavno odavno nema. A 1992-1995 su dokaz da je nikada nije niti bilo.
Oni koji su ga vodali po emisijama, zapravo nikada nisu niti pokušali shvatiti njegovu monodramu i njenu viziju. Pali su na izraz.
Vizija ih nije zanimala.
Jer jasno je u Deklaraciji Alije Izetbegovića pojašnjeno:
Ne ide to, ne možemo mi s njima. I nije naše da se spuštamo u taj svijet. Mi smo uzvišeni. Oni su niži. To su različiti svjetovi.
Uzvišenost islamizacije ne trpi niskost dramatizacije.
Počivao u miru Josipe.
I hvala ti, što si Ih, svojom patnjom i žrtvom, tako silno ponizio.
Ako je pak tvoj život u zatočeništvu, bio uvjetovan 24 satnom glumom, onda si prvi glumac koji je koristio svoj osnovni zanat da bi preživio.
Težak križ si nosio.
Neka te,, tamo gdje ideš, konačno prepoznaju.
I konačno da ti dodijele daske koje zaslužuješ.
Nadamo se da tamo gdje si sad, te Bosne, koju nikad nisi dosanjao, ipak ima.
Ivan Urkov l POSKOK
wpDiscuz
