Dobar dan! Ovo su vijesti dana: Predsjedatelji Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavo je danas da Hrvati “ne mogu dobiti treći entitet u BiH bez rata”, te da im je „bolje da šute o tome“.
Njegov kolega, hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, upozorio je u Zagrebu da oni koji “žele građansku BiH u osnovi žele islamsku državu”, da “Bošnjaci žele od Federacije BiH stvoriti bošnjački entitet”, pa da svjesno “stvaraju krizu i kaos”.
Ove i slične vijesti, u oblandi priča o Izbornom zakonu, zveckanja oružjem i “europskim vrijednostima”, Amir ef. Drežnjak, imam u mjestu Lizoperci, između Prozora i Jablanice, i njegovi susjedi, Hrvati iz susjedne Slatine, slušaju bezmalo pet godina dok se svake nedjelje voze na misu kod fra Mate Topića, župnika crkve u mjestu Gračac. U Lizopercima, naime, žive Bošnjaci, u mjestu Gračcu oko 15 muslimanskih obitelji i više od 100 katoličkih, hrvatskih obitelji dok je u Slatini odnos populacije pola-pola, piše ins.ba.
Efendija Drežnjak u Gračacu drži vjersku poduku, pa će povesti njegove prijatelje da se u crkvi pomole Bogu. Dok velike narodne vođe međusobno prijete u ime tih istih sunarodnjaka, daleko i od Mostara i od Sarajeva, a još više Zagreba, ovi dobri ljudi će po završetku mise i vjerske nastave tiho vratit svojim kućama i nastaviti život u mjestu koje je tijekom proteklog rata bila linija razgraničenja između HVO-a i Armije RBiH, a danas jeste primjer istinske dobrosusjedske suradnje, prijateljstva, čovjekoljublja, zajedništva.
Ne, takvi primjeri nisu slični onoj sceni koju je genijalni Pjer Žalica ovjekoviječio u filmu “Gori vatra”, kada filmski Hamdo (Adrmir Glamočak) gura srednji prst komšiji Stanku (Emir Hadžihafizbegović), već nešto sasvim normalno i očekivano, stvar reda i kućnog odgoja, a što će jedna ovdašnja Hrvatica objasniti ovako: “Jest bila svađa, bio rat, ali mi smo ostali prijatelji, idemo na sijelo, na kavu i kad se rodi, i kad se ženi. Njegujemo lijepe odnose, ne možemo mi živjeti jedni bez drugih”. A glavni lik ove priče je Amir ef. Drežnjak. Veoma je blizak sa svojim vjernicima i susjedima pa će ga od milja nazvati “Hole” (Hodža).
On u svom velikom gestu ne vidi ništa posebno. “Mislim da bi to svaki čovjek uradio što sam ja uradio ako u sebi ima imalo čovječnosti, pa makar i ne bilo u njemu vjere. Ako ima nešto ljudsko u sebi. Selo Gračac je pripalo mojem džematu i zato sam odlazio da obavljam vjersku poduku. Vidio sam nekoliko baba i djeda gdje stopiraju. Pošto ja dugo nisam imao auto, i sam se na takav način ponekad prebacivao do Gračaca i Prozora, odlučio sam nikada nikoga neću proći.
Dakle, znam kako je to kad čovjek ide na molitvu, a mora se na takav način prebacivati do džamije ili crkve. Zato sam zaustavio vozilo. Znao sam da će na misu, jer je bila nedjelja…”, započinje priču ef. Drežnjak. Trajalo je to nekoliko puta i iz tog ljudskog gesta se izrodila divna priča. “Dao sam im svoj broj telefona. Od tada su oni mene zvali uoči nedjelje, da se dogovorimo za polazak. Ako ja, recimo, neću ići u mekteb, da me ne čekaju, da se snađu nekako. To, hvala Bogu, traje i danas. Već pet godina ja njih vozim na misu. Čak i onda kada nemam vjerske poduke. Znam da oni nemaju nikog da bi se prebacili, pa ih ja odvezem, sačekam da se pomole i vratim nazad”, ističe on.
Efendija Drežnjak kaže da “obični ljudi” mnogo više žive ovakvim životom, te da su u manjini oni koji radi osobnmih interesa propagiraju skobe ili, ne daj Bože, rat. “Mislim da je mnogo ovakvih priča, mnogo životnih iskustava, samo ih mediji nisu otkrili. Bogom je dano da se moj i svećenikov slučaj dođu do svjetla dana. Običan svijet, vjernici, smrtnici, sigurno da žive ovakvim životom.
Njima nije do međuljudskih, međuvjerskih i međususjedskih sukoba. Svi ljudi vole lijep život, duhovni život, svoj mir na svome ognjištu, u svojoj kući i na svome topraku. Ovaj naš narod je mnogo propatio zadnjih godina i svi se želimo vratiti na lijepi život i lijepe međususjedske običaje. Molim dragog Boga da to ponovno zaživi”, ističe ef. Drženjak.
Cvitan Drinovac o efendiji Drežnjaku kaže sve najbolje. “Da su svi ljudi, svih vjeroispovijesti ovakvi poput ef. Drežnjaka, bilo bi puno drugačije. Ja to tako kažem. Kako on održi govor na sprovodu, svaka mu čast. Uvijek spominje bratstvo i jedinstvo i podsjeća nas sve da smo mi od krivi i od mesa, života mi mog. Onakvog čovjeka treba tražiti. Ja sam radio s njegovim stricem u Majdanu (kamenolom kod Jablanice), mogu reći sve nabolje”, rekao je Cvitan za ins.ba. Potvrđuje da već pet godina idu na misu s hodžom.
“Idemo ja i moja baba Anica, Jela Vukoje i Marica Drinovac. Nekad mi nazovemo njega, nekad on nas, pa idemo zajedno. Mi na misu, on u mekteb”, dodaje Drinovac. I baba Anica dodaje da ljude poput ef. Drežnjaka treba tražiti. “Svaka mu čast”, dodaje Anica. Cvitan podsjeća da se među prvim katolicima vratio u svoje mjesto.
“Hvala Bogu, kao i prije rata. Nikakvih problema nemamo. Evo, imao sam nekoliko operacija, bio u bolnici, svaki musliman u selu je došao da me obiđe”, nastavlja on. Safet ef. Pozder, glavni imama iz Prozora, autor i publicista kaže nam da je strah jako sredstvo manipulacije ljudima, te da ovakvi pozitivni primjeri pomažu ljudima da se negativne barijere razbijaju, prenosi Vecernji.ba
wpDiscuz