O pomirenju i zločinima

Još jedna obljetnica srebreničkog masakra proći će u folklornim sukobima suprotstavljenih etničkih elita o terminologiji kojom se brane pozicije za predstojeće parlamentarne izbore. Je li nakon neuspjeha politike “pomirenja” moguće zamisliti drugačiji model preživljavanja posljedica rata?
Brojkama je riječ o sto sedamdeset i pet novoekshumiranih tijela koja će ovog 11. jula biti pokopana u Memorijalnom kompleksu Potočari. Lapidarno je to, ali ponekad i sasvim dovoljno, predočavanje razmjera katastrofe koje se prisjećamo i s kojom se suočavamo svake godine. Kalendarski je to obilježen trenutak koji traži skrušenost redovno nadvladanu erupcijom svih nakupljenih emocija i trauma, sve gorčine i pitanja koja su (manje-više) ista posljednjih devetnaest godina. Bez obzira na stranu koju vam je namijenila geoetnička karta nepostojeće države ili medijsko posredovanje nacionalnog folklora– ravnodušnost nije opcija, ma što god neki mislili o “tome” i koliko god proračunskih novaca potrošeno na lobiranje za negiranje. Tako postavljena “igra” usmjerena je prema vještom iskorištavanju duševnog stanja, opet s “brojčanim” ciljem – skupljanja glasačkog stada. U političkom kalendaru taj je datum rezerviran i za trivijalizaciju trenutka i mjesta u kolektivnom i pojedinačnom pamćenju (ili pak njegovom potiskivanju). Dakle, ne samo mjesto žalovanja i prije opisanih reakcija, nego i mjesto sažimanja političke statike i njezina stranačkog vašara. Dramaturgija tog godišnjeg komemorativnog čina već je poznata, a donekle i uhodana, te dodatno naglašena i važna u kontekstu izborne kampanje koja je započela čim su prije četiri godine završili zadnji izbori. Za pretpostaviti je da je artiljerija sa svih strana spremna, a cinično – jer kao da ništa drugo ne preostaje – dade se zaključiti da izborni ciklus počinje i završava u Srebrenici. Jasmina Husanović je to možda najbolje opisala kao “farsu pošto genocid”. Farsa koju domaći faktori (racionalno) promatraju kao bazar vlastitog političkog opstanka, a međunarodni akteri kao farsu za frazu o pomirenju (reconciliation).
Christiane Amanpour, CNN-ova novinarka (danas urednica vlastite vanjskopolitičke emisije) koja se “proslavila” izvještavanjem s ratnog terena (Bosne i Hercegovine i Bliskog istoka) možda je i “najvjernija” personifikacija takvog “vanjskog” stava o situaciji u Bosni i Hercegovini kojeg empirija izvještavanja nije promijenila. Dapače. Prije točno devet godina, povodom desete godišnjice genocida Mladićevih snaga nad bošnjačkim stanovništvom, upitala je Amanpour u Potočarima mladića koji je preživio genocid (i koji je, vrlo vjerojatno, toga dana pokopao nekog od svojih najmilijih): “Je li moguće pomirenje?”. Njegov izraz lica (verbalni odgovor nisam ni zapamtio, ali lice je izgovaralo: “ma pojma vi nemate”) jako je dobro ukazao na svu problematiku koja proizlazi iz jednog takvog pitanja/stava koji je u srži tzv. izgradnje mira. On stoji iza međunarodne politike i njenog pragmatičnog pojmovnika koji se na terenu (haškom, srebreničkom, mostarskom, vukovarskom) urušava pod teretom gotovo kolonijalnog neznanja/ignorantnosti i zbiljskih socijalnih tenzija koje se vuku kao neriješena pitanja ne ratne i poratne – nego predratne prošlosti. Priča o međunarodnoj pravdi – apstraktnom pomirenju i suočavanju – priča je o kontinuitetu propasti međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini koja se razvlači još od 1991., kako primjećuje američka slavistica Susan Woodward1, i koja se nikad nije znala obratiti pravim pitanjima, pozabaviti uzrocima rata i kompleksnostima koje proizlaze iz ustroja Jugoslavije i njenog najživljeg djeteta koje je već skoro četvrt stoljeća leš koji “živi” na leševima dugotrajne izgradnje mira.
Međunarodna politika bez alternative
U svojoj knjizi “Balkanska tragedija” – koja je u originalu iz tiska izašla početkom 1995., dakle u jeku rata, ali prije njegova tragičkog vrhunca – Woodward (tada u ulozi savjetnice posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a za Jugoslaviju, Yasushija Akashija) opetovano kroz knjigu ponavlja (i oslikava) dvije temeljne greške međunarodne medijacije i politike na jugoslavenskom prostoru: prva proizlazi iz već spomenutog stava koji predratno i ratno stanje u bivšoj državi nije promatrao kao posljedicu ekonomskog nazadovanja i prateće decentralizacije tj. fragmentacije (uz pritisak međunarodnih kreditora na središnju, saveznu vlast) nego kao (što Woodward čak i vremenski evidentira i predočava navođenjem diplomatskih izvora) rezultat periodičnih povijesnih erupcija nacionalizma vječno zaraćenih naroda. A riječ je o ustaljenom pogledu zapadnog oka koji se da trasirati još u 19. stoljeće i početke dokoličarskog, ali i diplomatskog i špijunskog turizma na ovom prostoru. Drugi korak u toj interpretaciji, kako je Woodward pretpostavila, a kako je povijest pokazala, bio je onaj jedan potrebni potez (ili suzdržavanje od njega) do potpunog kaosa, a koji je rezultat izostanka ikakvog interesa međunarodnih sila (pogotovo tadašnje fragmentirane Europske zajednice) za političku kompleksnost Bosne i Hercegovine, koja je u trenutku povećanih diplomatskih aktivnost za priznavanje (i sprečavanje rata) Slovenije i Hrvatske ostavljena u potpunom kaosu političkih turbulencija na terenu. One su onda dovele do razmjera biopolitičke katastrofe koje nitko nije mogao naslutiti, a kamo li predočiti. Ili da krajnje pojednostavimo: nacionalizam i sve njegove terenske posljedice ne mogu se promatrati izolirano od realizma međunarodne politike prema bivšoj Jugoslaviji jednako kao što se rat, nacionalizam i međunarodne reakcije ne smiju promatrati van globalnih ekonomskih i političkih preslagivanja u kojima je uslijed posthladnoratovske uravnilovke – odjednom nestala alternativa. A nju je (u tom trenutku još samo simbolički) predstavljala i ona država s čijom se kompleksnošću vlastitim pravnim i političkim aparatom nisu mogli “suočiti”. Pritom su se obraćali upravo onim elitama koje su nakanile zadati posljednji udarac u njenom odumiranju.
Politika sprečavanja rata, tj. zaustavljanja vatre, kao i ono što će uslijediti poslije Daytona kroz djelovanje međunarodnih (ekonomskih, stabilizacijskih, policijskih i pravnih) organizacija na izgradnji mira – serija je epizoda u nastavcima o zamrznutoj slici jugoslavenskog političkog prostora (iz koje su se neki prije ili kasnije iskoprcali, ali s povratnom kartom u džepu). Ta je politika proizvedena taktiziranjem s obzirom na unutar-političku tektoniku u zapadnim silama2 i u trenutku kada je analitički i politički bilo lakše svesti rat na izljeve praiskonske mržnje. Tome se i prišlo, uz dugotrajne posljedice i s još uvijek postojećom zamrznutom slikom koja živi nekim svojim saprofitskim životom u kojem je rat i dalje živa tema i vječna prijetnja. I to opet zbog zapadnog intervencionizma i pristupa izgradnji mira, koji je jednako kao i sprečavanje rata odrađen naprasno, trenutno i šlampavo s dugoročnim posljedicama i žrtvama koje su postale brojke. Iz usta figura međunarodne politike opet su se čule fraze o pomirenju. Pomirenju s kim? Ili možda, s čim?
Pomirenje bez rješenja
Pomirenje, kao jedan od korištenijih “koncepata” u jeziku međunarodnog humanitarizma, ovdje je izabran kako bi se slikovito prikazali razmjeri i pogubnosti sudioništva međunarodnih aktera (prije svega nacionalnih država s različitim vanjskopolitičkim interesima i unutarpolitičkim figama u džepu) u predratnim, ratnim i poslijeratnim medijacijama i monitorinzima. Pomirenje, ma što god to značilo, vrši se na terenu, među raseljenom, istraumatiziranom, žalujućom, ljutom populacijom čije su osnovne životne potrebe kroz posljednjih dvadesetak godina malo ili nikako zadovoljene. Infrastruktura za “pomirenje” nikad nije izgrađena iz ratnih ruševina socijalne države. A nikad do kraja politički iskrena inicijativa za ponovnu izgradnju sustava nekoordinirano se raspodijelila između međunarodnih organizacija koje su institucionalne “temelje za pomirenje” gradili po principima nacionalnog sastava zabilježenog na terenu etnički očišćene države. Nacionalizam i međunarodni intervencionizam tako su postali dominantni atributi bh. političke suvremenosti i njenih postojećih institucija. I što onda očekivati? Što očekivati od individualizirane krivnje po “haaškim sudnicama” i izostanku konkretne osude domaćeg nacionalizma i njegovih predstavnika, ratnih pasa i huškača koji održavaju kontinuitet političke prisutnosti zajedno s međunarodnim akterima. Osude koju bi nužno pratio i sistemski “rad s djecom i žrtvama” na terenu i kojom bi se rat interpretirao ne kao etnogenetski usud od kojeg ne možemo pobjeći, nego kao “klimaks” procesa disolucije jedne države koja nije bila “vještačka tvorevina” nego rezultat jedne povijesti i slobodarske tradicije kojoj je ovo danas – kako god to nazvali – sušta suprotnost. Ovaj se terenski rad ostavio mravima NGO sektora koji bez socijalne infrastrukture ne mogu napraviti ništa ili vrlo malo, posebice uz etnički odijeljen obrazovno-odgojni sistem, a o ostalim institucijama hegemonije da i ne govorimo.
Vratimo se začas – u ovoj cikličnoj, a opet statičnoj slici sadašnjosti – na Srebrenicu. Dolazak Žena u crnom i ove godine u Potočare bez obzira na sve ostvarene i neostvarene prijetnje i zastrašivanja – bit će još jedna epizoda u možda i najdirljivijoj priči o ljudskoj hrabrosti, aktivizmu i alternativama koje su nam toliko nedostajale i nedostaju. No i taj čin i taj dan će biti tek jedan svijetli bljesak u mraku političke ekonomije ožiljaka koja se vodi racionalizmom političkog trenutka i glasačkog inženjeringa. I još jednom će se čuti ona toliko ponovljena rečenica o “oprostu bez zaborava”. I opet će bljesak pomirenja nestati pred izvjesnošću još jednog oktobra, koji nije oktobar iz emancipatorne političke tradicije, nego onaj izborni oktobar kada se svake četiri godine mobilizira etnos stasao na interpretaciji rata koja obećaje samo novu neizvjesnost; ili u kojoj je izvjestan – samo novi oktobar.

1. Susan L. Woodward: “Balkanska tragedija: haos i raspad posle Hladnog rata”, Beograd, 1997. [↩]
2. “Najzanimljivije” je, u tom smislu, “ponašanje” službenog Bonna tj. diplomacije Kohlove Vlade i notornog Hansa Dietricha Genschera čija uloga na Balkanu (bar iz perspektive Hrvatske) potpuno zamagljena tuđmanovskom slikom spasioca i “zamjenskog oca” nove domovine. Međutim, njegova uloga je više nego problematična i kontradiktorna i treba ju gledati u kontekstu njemačke političke (koalicijske) tektonike uslijed “ponovnog sjedinjena”, ali i otvaranja novih tržišta što je bilo dio agende tzv. antimilitarističke vanjske politike koju je zagovarao FDP (njemački liberali), što je drugo ime za ekonomsko širenje moći u čijim posljedicama danas “uživamo”. [↩]