Na samom početku ove priče želim napisati kako je ovo jedini put u životu, kada želim biti negativan, a ne pozitivan. Naravno, mislim na eventualni test na novi koronavirus, koji baš svakog od nas može dopasti.
Od samih početaka zaraze koronavirusom u Kini, odnosno od kada je svjetska javnost doznala kako se u Kini događa nešto neuobičajeno i moguće opasno za cijeli svijet, pišem o toj pošasti 21. stoljeća i pratim razvoj situacije, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj.
I, eto, nakon više od dva mjeseca i 80-tak napisanih tekstova s običnim ljudima koji su bili “blizu” koronavirusa, ali i sa svjetskim stručnjacima, sebi sam dao za pravo da “pametujem” i napišem ono što se mnogima neće svidjeti.
Priča ide kronološki, od prvog teksta kojeg sam napisao u vezi koronavirusa.
Prvo i osnovno, postavlja se pitanje, je li se širenje koronavirusa iz Kine u Europu i ostatak svijeta moglo spriječiti, da su svjetski “mudraci” znali prepoznati s čime se svijet susreo.
Odgovor je, moglo se.
Moglo se, da su Kinezi, kojima se prvi slučaj pojavio još 8. prosinca 2019. godine, na vrijeme ostatku svijeta dostavljali podatke o novom virusu, odnosno da je ostatak svijeta imao prave i dobre informacije iz Kine.
Moglo se, da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) na vrijeme prepoznala opasnost po svijet. No, oni su stalno, kao mantru, ponavljali kako je sve pod kontrolom, kako se prati širenje virusa, kako nema opasnosti po ostatak svijeta…
A da bi priznažili te svoje riječi, još 23. siječnja, izjavljuju kako je rano proglasiti “međunarodno javno zdravstveno izvanredno stanje” i kako se ne preporučavaju nikakva ograničavanja, kako trgovine, tako i transferiranja putnika iz Kine u Europu i obrnuto.
Naravno, kada tako kažu umni ljudi iz WHO-a, onda takve smjernice slušaju vlasti svih država svijeta i svima je sve divno i krasno. Jer, što ćemo mi misliti svojom glavom, kada imamo WHO.
A da smo mi novinari opominjali da bi se moglo dogoditi nešto zastrašujuće, pokazuje i kronologija iz “Slobodne Dalmacije”. Dan prije ove odluke WHO-a, 22. siječnja, u “Slobodnoj Dalmaciji” izlazi tekst naslova “Prijeti li širenje?”, u kojemu pišemo kako je do tada 295 pozitivnih uzoraka testa na koronavirus u Kini i kako je šest pacijenata umrlo.
Nakon dva dana, 24. siječnja, ponovno u “Slobodnoj Dalmaciji” izlazi tekst o tome kako Kinezi ne paničare, ali kako sa zebnjom iščekuju lunarnu Novu godinu i masovna putovanja svojih građana, unutar Kine, njihove odlaske u svijet i Europu kod rodbine.
I tada Europa čini prvu pogrešku.
Ne zatvara svoje granice i ne zabranjuje Kinezima dolazak u Europu, zbog toga jer je u glavama onih koji odlučuju, još uvijek sve divno i krasno, a na kraju krajeva tko se smije Kinezima i zamjeriti, kada su izrasli u najveću svjetsku gospodarsku silu.
Najbolji primjer koliko je vlast inertna govori podatak da je guverner Lombardije odavno tražio od državnih vlasti u Rimu da se Lombardiju zatvori, ali “glavešine” to nisu dozvolile.
Nakon tri dana, 27. siječnja, u našoj novini, imamo prvo živo javljanje iz Kine od strane Splićanina koji živi i radi u toj zemlji i koji kazuje kako se ne boji biti u Kini, ali da bi radije bio kod kuće sa svojom obitelji. Naravno, normalna reakcija čovjeka koji je odvojen od obitelji i koji se želi vratiti u još uvijek sigurnu Europu.
Nakon tri dana, 30. siječnja, izlazi tekst s drugim Splićaninom koji se vratio iz Kine i koji kaže kako ga nitko prilikom ulaska u Hrvatsku nije ni pogledao, a ne pregledao. Pače, epidemiolog, kojeg je dobio preko mobitela, rekao mu je da nastavi normalno živjeti, da ne mora nositi zaštitnu masku i da nema ograničavanja u ničemu.
Samo dan kasnije, 31. siječnja, izlazi tekst kako Hrvatska još uvijek nema karantenu i kako Francuskoj plaćamo da naše ljude, koji su još uvijek u Wuhanu, odvedu u karantenu u Francusku.
Prvi dan veljače, svijetlo dana je ugledala priča kako se na splitskom aerodromu dijele letci s upustvima kako se ponašati.
Idući dan, 2. veljače, izlazi priča sa Splićaninom koji se vratio iz Kine i koji samovoljno ostaje u samoizolaciji svog stana, kako ne bi, iako je potpuno zdrav, doveo nekoga u opasnost od zaraze.
Sljedeći dan, 3. veljače, izlazi priča kako su u KBC-u Split izolirali prvog povratnika iz Kine.
Dan poslije, 4. veljače, priča o tome kako KBC Split ima ukupno pet kreveta (?!) za izolaciju zaraženih koronavirusom.
Nakon dva dana, 6. veljače, iz Kine se vraća još jedan Splićanin, slijeće u Zagreb i također dobrovoljno odlazi u samoizolaciju na 14 dana.
E, sada dolazimo na ono bitno.
Još 16. veljače u “Slobodnoj Dalmaciji” izlazi tekst s naslovom “Za povratnike iz Kine nije potrebna karantena”, jer je bio takav stav Kriznog stožera, odnosno onih koji o svemu odlučuju. I Hrvati nakon tog teksta nastavljaju normalno i sretno živjeti, jer njima karantena ne treba.
No, samo nekoliko dana nakon toga, 21. veljače, u Italiji se dogodio Codogno, odnosno u tom malom gradiću se zbio prvi slučaj zaraze koronavirusom na Apeninima. Razbolio se 38-godišnji muškarac, u naponu snage, koji je sljedećih 18 dana bio na respiratoru. Na koncu je preživio.
Širenjem koronavirusa u Italiji ušli smo u ožujak, u kojemu nam hrvatska liječnica koja živi i radi u Italiji, još 4. ožujka, dakle prije 17 dana kaže, kako bi stariji ljudi trebali ostajati kod svojih kuća i ne izlaziti vani. I dok ona to govori, u RH nitko ne misli tako, jer se život u Lijepoj našoj i dalje normalno odvija i ne donose se restriktivne mjere, iako zaraza koronavirusom počinje “divljati” u Italiji.
I onda se sedam dana nakon teksta s talijanskom liječnicom koja preporuča ostanak kod kuća starijih ljudi, događa presedan o kojemu će pričati “oni koji prežive”.
U splitsku gradsku luku tog 11. ožujka, u jeku najgoreg širenja koronavirusa u Italiji, uplovljava feribot “Marco Polo” koji je došao iz Ancone i na kojemu je bilo devet talijanskih državljana. Tko je to dozvolio i tko je pustio taj feribot u gradsku luku, do sada se nije otkrilo.
Dva dana nakon “fantomskog” uplovljavanja, 13. ožujka, jedan od Splićana koji je bio u samoizolaciji izjavljuje za “Slobodnu Dalmaciju” kako je razočaran ponašanjem ljudi u Splitu i Hrvatskoj, jer nitko od njih ne nosi zaštitne maske, svi izlaze vani i ponašaju se kao da se ništa ne događa.
Međutim, ljudi se ponašaju, kako im vlasti dozvoljavaju.
I sada se u svim zemljama Europe postavlja pitanje, tko je kriv što se koronavirus proširio Starim kontinentom.
Obični ljudi, koji nemaju vremena razmišljati o koronavirusu, već se diljem cijele Europe bore za “komadić kruha” i za preživljavanje svojih obitelji, sigurno nisu krivi.
Pa tko je onda kriv?
Krivi su oni koji kasne u donošenju odluka, a tu prvenstveno mislim na WHO, koja je morala, na vrijeme prepoznati ozbiljnost situacije i o njoj izvijestiti sve zemlje svijeta. Ali, izgleda da su se oni ponašali po onoj “lako ćemo”.
Cijela Europa se morala zatvoriti puno prije eskalacije zaraze u Italiji, odnosno u onom trenutku, kada su europski čelnici uvidjeli da koronavirus “divlja” po Kini.
Samo u Italiji živi više od 300 tisuća Kineza, od kojih je zasigurno nekoliko tisuća bilo u Kini za njihovu Novu godinu, odnosno nekoliko ih je tisuća došlo iz Kine u Italiju. Da ne govorimo o ostalim europskim zemljama.
Ali, normalno, europske su granice bile otvorene kao da se ništa ne događa i kao da se ništa neće dogoditi.
A dogodilo se i događa se.
Kakvi nam dani slijede i tko će imati sreće, a tko ne, vidjet ćemo. Mi u Hrvatskoj imamo sreće da nismo gusto naseljena zemlja, da nema puno dnevnih migracija stanovništva iz jednog grada u drugi. Isto tako, nismo imali puno ljudi koji su bili “vezani” za Kinu i koji su bili opasnost za moguće širenje zaraze iz te države, ali istodobno imamo puno ljudi koji su poslom i životom vezani za Italiju.
A Italija “gori”.
Bilo kako bilo, ipak smo se mogli koliko-toliko dobro pripremiti za “napad koronavirusa”, a jesmo li u tome uspjeli pokazat će idući dani.
wpDiscuz