Sarajevskom doktoru opće parkse, javljuju – neki i zabrinuto – mediji, jedan je sarajevski novinar čestitao Dan žena na prilično orginalan način. Obećao mu je, naime, da će ga zaklati. Zubima, konkretno! Budući ga nakon ovoga prazničnog obećanja nije pozvala nijedna televizija da analizira taj, kao što inače analizira svaki drugi slučaj, Enver Kazaz je presavio tabak i nakitio kolumnu. To je njegovo dramatično svjedočenje iz fakultetskog kafića, međutim, ganulo samo Muhameda Filipovića, po već starom izboru Avaza najpametnijeg u Bošnjaka. A, zapravo, Najpametniji je imao osobna iskustva s Mahirom Sokolijom.
Josip Vričko l dnevnik.ba
Nije, gluho i naopako bilo, Sokolija čestitao tome, sad već, po najnovijoj Avazovoj nomenklaturi, jednome od najvećih živućih učenjaka u bošnjačkoj akademskoj zajednici, Osmi marta u Drakulinu (da ne spominjem sad specijalnost paravojske jednog od naših konstitutivnih naroda) stilu. U odnosu na Kazaza, akademik Filipoviće je bolje prošao. Relativno, bolje, rekao bih. Sokolija je – a navodno ga je u tom pothvatu osokolio Adil-beg Zulfikarpašić, samo(?!) napisao knjigu Tunjo, velik turban pod njim hodže nema. Davne, doduše, ’95., taman, eto, kada nas je Dayton spasio.
Tko je, zapravo, nečastivi s Filozofije
No bije Kazaz, bije (ispod velikog turbana?) Tunjo, al’ bije, baš k’o da je ’95., Sokolija, a biju i oni što svjedoče kako i jednom od aktera u nesuđenom krvavom obračunu u kafiću sarajevskog Filozofskog fakulteta nije maslo za ramazana. Nije, dakle, Mahir jedini nečastivi s Filozofije. A rasplitanje priče o potencijalnom klanju, otkriva, zapravo, zašto je Sokolija obećao Kazazu da će mu se, eto, krvi napiti.
Bivše studentice, naime, tvrde kako profesor Enver, kad god po televizijama ne tumači kako nam je bilo, kako nam je sad i kako će nam biti, ašikuje po Filozofiji. Duša mu, da ne dužim, švalerancija, Duša mu, k’o drugu Titu, omladina. Ženska osobito. (Strpljiviji će čitatelj kasnije vidjeti zašto je Broz važan za ovu potresnu priču.). Jedna od Kazazovih žrtava koja se legitimirala nakon Dana žena, doc. Dr. Mirzana Pašić Kodrić, koju je jedan od aktera prazničnog obračuna, još dok je bila studentica, zvao seks bombom. Na predavanjima, da ga ceo fakulteta razume. Kad je dr. Pašić diplomirala, seksolog Enko je prešao na njezina supruga, prof. dr. Sanjina Kodrića. I, evo, uskoro će te napade na kolegu profesora imati prigodu objasniti na sudu.
Jasno, nije prof. Pašić Kodrić bila jedina žrtva Kazanove s Marijin Dvora; Zapravo, nastavak priče o Kazazovim nestašlucima objašnjava zašto se Sokolija uopće obratio svome bivšem profesoru i prijatelju toga, umalo kobnog, Osmog ožujka; Već stanovito vrijeme Sokolijina supruga, profesorica s Odsjeka za književnost naroda BiH, izložena je seksističkim i muškošovinistički ispadima. A prof. Kazaz je, po tvrđenju žrtvina supruga, naročito koncentriran na duljinu njezine suknje i boju čarapa. Što se, istini za volju, može analizirati jednim, doduše, koncentriranim pogledom. Praktičan je Kazaz. Mada, ima i onih koji misle kako on ionako uvijek vidi dvostruko. Jednim, dakle, letimičnim pogledom precizno može odrediti i boju čarapa, a, bogme, i duljinu suknje, toga odjevnog predmeta koji doista nesretnu mušku može zavrtjeti glavom.
Oj, rakijo, rako, ja te volim jako
No ako je Sokolija, kao i svaki normalan muškarac, muž osobito, pretjerano ljubomoran, evo što o ovome slučaju kaže prof. Pašić. „…Užasava me ovo nasilje nad jednom ženom, majkom i trudnicom, suprugoma Mahira Sokolije, jer smo ja i moja obitelj prolazili kroz slične stvari, a i dalje prolazimo“.
Ali, nije tu kraj optužnice protiv vragolana s Filozofije; Višegodišnja kazazovština je naišla i na institucionalnu osudu. Nakon što je glasoviti bh dr. opće prakse od sebe pokušao napraviti žrtvu, priopćenjem se oglasio Studentski parlament, tvrdeći kako je „i ranije pokušavao sankcionirati Kazazovu nepristojno i nekulturno ponašanje kako iza katedre, tako i u medijskom prostoru. Sada kada su na takvo ponašanje reagirale i njegove kolege profesori, nadamo se da će konačno njegovo ponašanje biti dovedeno u akademske okvire ili adekvatno sankcionirano“.
Uz to, tvrdi se kako Kazaz godinama na predavanja dolazi pod dejstvom alkohola, vrijeđa studente na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj, političkoj i inim osnovama. Znakovit je – i tu konačno dolazimo do druga Tita – i slučaj kada je nekadašnjem predsjedniku Studentskog parlamenta Harisu Zahiragiću, nakon što je došao na fakultet kako bi se upisao u knjigu žalosti i pomogao u organizaciji protesta nakon tragične smrti studendica Filozofskog fakulteta Selme Agić i Edite Malkoč, Kazaz poručio kako bi ga najradije poslao na Goli otok.
Prizivanje tih Titinih, olovnih vremena, podsjetilo me je i na događaj od prije osam godina. Baš kao što bi svoga studenta deportirao zbog (valjda) verbalnog delikta, tako je taj bjesomučni trkač za (uglavnom tuđim) suknjama, 2010. snažno stao iza onih koji su kanili deložirati kardinala Puljića iz biskupske palače. Krijući se iza tzv. pravne države – i presude stanovite sutkinje Alise Numić koja je u kuloarima govorila kako je presudila deložaciju e kako bi kardinal znao gdje živi – Kazaz je pozvao biskupa vrhbosanskog da poštuje zakone.
Drug je Enver izd’o naređenje
Podsjećam, svojevremeno su Brozovi crveni (ili, bolje, crni mundiri) oteli dio biskupske palače i tamo instalirali svoga špiclova, stanovitoga Smajovića s obitelji. I gospođi Samojivić se u međuvremnu svidio mužev doušnički posao, pa se i ona dragovoljno prijavila uhoditi za Udbu. Sin, najmlađi član te udbaške obitelji, još nije bio dorastao. Tako su, eto, samo mama i tata mu radili za državu. I uhodili „u ime naroda“.
Uoči agresije, Smajovići su utekli u Beograd, otkud je pater familias otišao Bogu na istinu. U, rekao bih, toplije krajeve. Nakon rata, tijekom renoviranja biskupske palače pronađeni su prislušni uređaji kao još jedan dokaz načina rada Titine agenture, koji su, inače, nastavili i titići. Usprkos svemu, preživjeli Smajovići tražili su da im se vrati stan. I Kazaz je, budući je stari udbaša Smajović bio objektivno spriječen, stao u obranu preživjelih udbaša.
Iz današnje perspektive, osobito nakon što sam pročitao priopćenje Studentskog parlamenta čudi me kako nečastivi s Filozofije nije, osim što se borio da ga deložiraju, kardinalu prijetio Golim otokom. Napisao sam tada kolumnu Zašto se Kazaz drži zakona kao pijan plota. Nije ta aluzija baš najbolje sjela junaku toga moga teksta, pa mu se tadašnja, sadašnja i doživotna gl. urednica Oslobođenja ispričala. Usprkos tomu, i danas, s iskustvom osobe koja godinama podupire sarajevsko (a i šire) ugostiteljstvo, imam savjet za kolegu Kazaza: Svi oni koji ti tvrde kako nije opasno miješati piće, nego samo beton – lažu!
Također, tuđa žena je, tuđa žena. A i tuđa žena, tuga je (pre)golema. Jebiga!