Niccolò Machiavelli je 16. poglavlje prve knjige svojih Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija naslovio “Narod koji je navikao živjeti pod vladarom, ako i kojim slučajem postane slobodan, teško sačuva slobodu”. Prema onome De te fabula narratur Machiavelli prije petsto godina ustvari piše i o Hrvatima 2018. i svakom drugom sličnom narodu otkako je svijeta i vijeka.
Kaže da je takav narod poput divlje životinje koja se oduvijek držala u zatvoru i ropstvu. Nakon što se nekim slučajem pusti na slobodu, nenaviknuta da se sama hrani i ne poznajući mjesta gdje bi se sklonila, postaje plijen prvoga koji je nastoji opet staviti u lance.
______________piše: Nino Raspudić I Vecernji.hr
Isto to se događa narodu, koji, naviknut živjeti pod tuđom vlašću, ne znajući razmišljati ni o obrani ni o napadu, ne poznajući vladare kako što ni oni ne poznaju njega, brzo se vraća pod jaram, koji je često teži od onoga kojeg je nedavno skinuo s vrata; i nalazi se u tim teškoćama, premda u osnovi nije iskvaren, zaključuje Machiavelli i dodaje kako se ta sloboda, između ostalog, gubi i jer su neprijatelji “slobodne države” svi oni koji su imali koristi od bivše tiranske vlasti, pa su nezadovoljni sadašnjim stanjem i rado se stavljaju u službu novih stranih vladara.
Tko su vlasnici banaka, medija, telekoma, energetike, dućana, sudbina u današnjoj Hrvatskoj? Agrokor je, primjerice, od ovoga tjedna ruska firma sa središtem u Nizozemskoj. Samo nam je još Sabor domaći, a i u njemu smo u srijedu mogli čuti vrlo jasan izraz potrebe odricanja od suvereniteta. Odgovarajući na čestu primjedbu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, koja ističe kako sami možemo donijeti odgovarajuće zakone protiv nasilja, a ne da nam ih netko drugi diktira, zastupnica Vesna Pusić je rekla: To je jedan bazični argument protiv multilateralizma. Protiv multilateralnih organizacija. Zašto one postoje? Zato da neki civilizacijski standardi postanu zajednički. Ja neću da me netko suvereno tuče zato što to suvereno u mojoj zemlji može. A suvereno u Švedskoj ne može. Ja želim te standarde. Naši ljudi imaju pravo na više standarde, a ne suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu.
Doktorirao sam na tome kako učitavanje, napuhavanje, potenciranje lokalnog barbarizma često služi za opravdanje strane “civilizirajuće misije”, de facto kolonijalne intervencije, od Fortisova Puta po Dalmaciji u 18. stoljeću do izvješća o napretku Hrvatske u pristupnim pregovorima s EU, kad smo drhtali nad ocjenom ispunjavanja “domaćih zadaća”, što je bio preduvjet otvaranja famoznih poglavlja koja su nas na koncu dovela do sadašnje sreće. Jesmo li doista takvi barbari da vlastitim zakonodavstvom ne možemo adekvatno zaštititi žene i muškarce od nasilja?
U mnogim segmentima nasilje nad ženama u Hrvatskoj je među najmanjima u Europi. I da smo najbolji, i dalje ga je previše, sve dok god ga uopće ima. Ali tko ima te “visoke standarde” zbog kojih se na krilima “multilateralnosti” vrijedi odreći dijela suvereniteta? Je li danas žena sigurnija prošetati noću u Stockholmu i Malmöu ili u Osijeku i Dubrovniku? Je li opuštenija na dočeku Nove godine na splitskoj rivi ili u Kölnu?
U saborskoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji čuli smo i kako je prijavljenih silovanja u Hrvatskoj manje nego u Švedskoj ili Britaniji. Ali nas je i prosvijetlilo kako je to ustvari negativan podatak jer to ne znači da je silovanja manje već da se žene manje usude prijaviti ih. Statistika dakle govori jasno, ali kako očuvati učitani urođeni hrvatski barbarizam i zločinstvo? Naravno, naknadnom interpretacijom.
Moralni paničari na neki način znaju da tog zločina u Hrvatskoj ima dvadeset puta više, ali se ne prijavljuje. Nisu pomislili na to da je porast silovanja u Švedskoj primjerice, u korelaciji s povećanjem broja ilegalnih migranata, mahom mladih, osamljenih, besperspektivnih i frustriranih muškaraca koji dolaze iz drugačijeg kulturnog konteksta pa onda, između ostalog, krivo iščitavaju signale iz odijevanja i ponašanja zapadnjakinja.
Hoće li naši prosvjetitelji biti sretni kad dođemo na švedsku razinu broja prijavljenih silovanja pa to protumačiti tako što su se žene konačno emancipirale? Sve pozitivno što Istanbulska konvencija donosi je uglavnom već implementirano u hrvatsko zakonodavstvo i nema nikakvog razloga da se i sve drugo, ako se pokaže dobro, dodaje i ubuduće. Zašto onda predavati dio suvereniteta u javnim politikama, pravosuđu, školstvu, kulturi, medijima?
Opet dolazimo na makijavelističku temu sredstava i cilja. Što je tu cilj, a što sredstvo? Pobornici ratifikacije dijelom priznaju neke negativnosti Konvencije, ali kažu da su ta gorka sredstva poput odustajanja od dijela suvereniteta, uvođenje u zakonodavstvo maglovite rodne terminologije i obvezivanje na veliko financiranje nevladinih udruga, minimalna žrtva za veliki plemeniti cilj smanjenja nasilja nad ženama.
No, priča im ne stoji. Prvo, ne uvodi se ništa bitno u zakonodavstvo što već nemamo, drugo, iskustvo zemalja koje su ratificirale Konvenciju, poput, ne samo Turske ili BiH, već i Italije, pokazuje da se nasilje nije smanjilo. Logičnije stoga izgleda da je proklamirani cilj ustvari samo sredstvo, a ono što se prikazuje kao marginalni segment sredstva ustvari pravi cilj.
Konkretno, cilj je cementiranje rodne ideologije i smanjenje suvereniteta, a sredstvo da se to progura je tobože čudesni zakonodavni okvir za suzbijanje nasilja nad ženama. Iz istupa poput onog Vesne Pusić ispada da je “suvereno pravo da kao dio naše kulture netko svako toliko istuče svoju ili neku drugu ženu” srž hrvatske samobitnosti. To je naša kultura, to je tradicija naših obitelji. Ništa drugo ne baštinimo nego tući ženu. Ako je doista tako, onda je bolje da takva kultura, tradicija, u konačnosti i suverenost ne postoje. U Saboru smo od jedne HDZ-ove zastupnice u nabiflanom navođenju zala koja će Konvencija ubuduće eliminirati u Hrvatskoj mogli čuti kako će ona spriječiti i “genitalno sakaćenje žena“. Šteta što nisu ubacili i ritualni kanibalizam i žrtvovanje djece kumirima da se još dodatno poveća Plenkovićevo dobročinstvo.
Takvo glorificiranje “multilateralnosti” nasuprot nacionalnom suverenitetu se de facto svodi na sljedeće: Hrvatska bez međunarodnog tutorstva nužno postaje NDH. Mračno mjesto zločina nad manjinama, drugačijima, slobodnomislećima. U toj računici postoji samo jedan problem. NDH je upravo nastala i održavala se tutorstvom. Nisu dobili izbore, nisu imali referendum, već su strane sile osvojili zemlju i postavili marionetsku vlast i cijelo vrijeme je držali pod kontrolom. Bez uvoza i tutorstva jednako tako u Hrvatskoj ne bi bilo ni komunizma. Dakle, nije svaki “multilateralizam” nužno pozitivan. Dugotrajno sluganstvo i nesloboda ostavljaju trajne, nadajmo se ne vječne, mentalitetske posljedice.
Oni koji “slobodnu državu” nisu željeli trude se da je bude što manje, tj. da se ona maksimalno odrekne vlastitog suvereniteta gdje god je to moguće. Podržat će sve što smanjuje mogućnost da narod sam odlučuje o svojoj sudbini, jer ga vide kao mračnog, zatucanog i nasilnog, a “više standarde” će nam, naravno, osigurati drugi. Uz njih je danas i sloj novih, briselskih ćata i o njima ovisne klijentele od općinske razine do Vlade. I eto ti krhke većine. Istovremeno, stvarna moć se valja po trgovima i rivama i čeka svoju artikulaciju.
Stara paradigma je iscrpljena, njen simbolički kraj ovih dana označavaju epilog Agrokora i definitivni moralni i politički sunovrat HDZ-a. Ishoda su samo dva, ili definitivni novi jaram ili hrvatska Druga Republika, za koju je prvi preduvjet promjena izbornog zakona.
wpDiscuz