Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske i mnogi pojedinačni dužnosnici već desetljećima ulažu ogroman trud kako bi se prema Sarajevu ponašali kao prema susjedu i prijatelju. Hrvatska redovito pruža političku, financijsku i logističku pomoć Bosni i Hercegovini, inzistirajući na njenom europskom putu, stabilnosti i funkcionalnosti. Međutim, dok Zagreb ustrajno pruža ruku suradnje, iz Sarajeva redovito stižu udarci po toj istoj ruci.
Najbolji primjer dvostrukih standarda sarajevske politike vidljiv je u reakcijama na posjete hrvatskih dužnosnika. Gotovo svaka posjeta iz Zagreba izaziva optužbe, manipulacije i pogrešna tumačenja. Ovaj put na meti se našao predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, koji je tijekom svoje posjete Bosni i Hercegovini ponovio osnovne ustavne činjenice – da je BiH složena država triju konstitutivnih naroda i da opstaje samo ako se poštuju prava svih naroda. No, i ova izjava, koliko god suzdržana bila, dočekana je na nož.
Sarajevo – prijatelj pod uvjetima
Zvanična politika Sarajeva često voli isticati kako cijeni „prijateljsku ruku“ Zagreba, ali jasno je da tu „prijateljsku ruku“ želi vidjeti samo pod uvjetom da ona svira po njihovim notama. Zagreb se ne smije usuditi progovoriti o stvarnim problemima Hrvata u BiH, poput gaženja njihovih političkih prava, nametanja Željka Komšića kao predstavnika u Predsjedništvu BiH ili činjenice da su Hrvati jedini narod u Europi koji ne može birati svoje političke predstavnike.
Sarajevo pri tome ne pokazuje nikakvu odgovornost ni volju za suradnjom. Kada se hrvatski premijer Andrej Plenković u siječnju ove godine odbio susresti s članovima Predsjedništva BiH zbog ignoriranja volje hrvatskog naroda, iz Sarajeva su stigle optužbe o ponižavanju institucija BiH. Sada se isti scenarij ponavlja s Jandrokovićem, koji se usudio iznijeti jednostavnu činjenicu – Bosna i Hercegovina može postojati samo ako se poštuju prava konstitutivnih naroda.
Prijetnja ili činjenica?
Jandrokovićeva izjava u Mostaru – „Vjerujem da će koncept tri konstitutivna naroda na kraju prevladati jer inače neće biti ni BiH“ – dočekana je kao „prijetnja nestankom BiH“. No, što je tu prijetnja? Ukazivanje na povijesne činjenice da se BiH uvijek raspadala kada se ignorirala konstitutivnost? Ili je prijetnja to što Jandroković nije htio prešutjeti kako BiH, da bi opstala, mora biti država svih svojih naroda, a ne samo države jednog naroda s ostalima na marginama?
Zanimljivo, u Sarajevu se ne čuju reakcije na sustavno marginaliziranje Hrvata i Srba, na protuustavne prakse i dominaciju jedne političke ideologije. Nitko ne naziva prijetnjom što bošnjački politički vrh otvoreno ignorira i ponižava Daytonski sporazum.
Tko je zapravo prijatelj?
Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina donirala milijune eura Bosni i Hercegovini – od pomoći za obnovu poplavljenih područja do potpore obrazovnim i kulturnim projektima Hrvata u BiH. No, iz Sarajeva stižu samo optužbe i neprijateljski tonovi.
Je li prijateljski dopustiti da jedini preostali konstitutivni narod koji nema vlastite federalne jedinice – Hrvati – ostane bez političkih prava? Je li prijateljski zlorabiti zakonske rupe kako bi većinski narod nametao svoje predstavnike manjinama? Je li prijateljski negirati Daytonski sporazum, na kojem BiH počiva?
Hrvatska mora konačno nazvati stvari pravim imenom. Sarajevo nije „prijatelj“ ni partner Hrvatske niti Hrvata u BiH. Sarajevo je središte sustavne politike ignoriranja prava Hrvata, omalovažavanja hrvatske pomoći i, na koncu, neprijatelj svemu što ima veze s hrvatstvom.
Vrijeme je da Zagreb prestane s iluzijama o prijateljstvu s onima koji nisu spremni ni na minimum uzajamnog poštovanja. Prijatelji ne gaze ustavna prava niti vrijeđaju one koji im pružaju ruku pomoći. Hrvati u BiH ne traže privilegije – samo jednakost. Ako to Sarajevo ne može prihvatiti, onda je vrijeme za ozbiljan razgovor o budućnosti odnosa.
Filip Kostroman l poskok.info
wpDiscuz
