Na današnji dan, 23. siječnja 1994. godine, od granate ispaljene s položaja Armije BiH u Mostaru je poginulo četvero djece u dobi od 10 do 13 godina.
Prije 30 godina u zločini za koji nitko nije odgovarao poginuli su brat i sestra Emil i Emaila Meškić te Armin i Damir Rizvan, a ranjeni su Olja Bojanić, Adnan Mušić te Dragan i Marijofil Šarić, koji je za Hrvatski medijski servis ispričao svoje svjedočanstvo.
”Ja im opraštam. Nemam nikakvu mržnju prema njima. Zaboraviti ne mogu nikada”, rekao je Šarić navodeći kako su ga kontaktirale državne službe zadnjih nekoliko godina raspitujući se za ovaj slučaj.
”Rekli su mi da je prošlo puno godina i da ne znaju hoće li uspjeti naći počinitelja”, rekao je.
Kaže kako su to mirno poslijepodne odlučili iskoristiti za druženje i vožnju biciklom.
”Nakon provedenog vremena na Aveniji otišli smo do naselja Balinovac. Odjednom se začulo granatiranje. Krenuli smo kući. Tada sam s roditeljima živio u naselju Rudnik, a moj prijatelj Dragan na vrhu Avenije. Dok smo se vozili gradom bilo je malo ljudi po ulicama. Kada smo došli do zgrade Mostarka vidjeli smo poznanike. Počeli su nam dovikivati da se sklonimo. Objašnjavali su nam da je kod koša prije nekoliko trenutaka pala granata i da su poginula djeca. Panično se počinjemo razilaziti. Dragan je otišao lijevom stranom pločnika, a ja sam bio u desnoj traci. Ispred mene je bila cisterna od koje me hvata još veća panika. No tu sam ugledao i svoju nastavnicu pa mi se vraća hrabrost. Isti tren vidim ogroman prasak. Osjećam neizdrživu bol. Detonacija me odbacila s bicikla nekoliko metara. Bio sam sav krvav. Od bola i šoka nisam znao u što sam sve pogođen. Vidio sam dvije rane na nozi koje sam pritisnuo rukama da bih zaustavio krvarenje ne znajući da su bile još dvije pored. U tom trenutku nailazi auto i iz njega izlazi čovjek u vojničkoj uniformi. Ubacuje me na zadnje sjedalo i vozi me u bolnicu gdje mi pružaju svu potrebnu pomoć”, rekao je Šarić i naveo kako nikada nije vidio čovjeka koji ga je spasio.
”Hvala mu!”, rekao je.