Neke su priče urezane u kamen. Povijest ih nosi kao ožiljke, ali ih nitko više ne čita. One su samo fosili nečijih pogrešnih odluka, mrtvih ideala i onih trenutaka kada je trebalo stati, a nije imao tko. Hrvatska povijest je knjiga puna nepročitanih pisama.
I onda, usred tih arhivskih tišina, dolazi pjesma.
Marko Perković Thompson objavio je “Nepročitano pismo” – baladu o čovjeku koji zna da ga vodi krvnik, koji zna da pomilovanja neće biti, koji zna da mu ne preostaje ništa osim dostojanstva. Povijest kaže da je to bio Petar Zrinski, knez, vojskovođa, državnik. Mogao je to biti i Milanović.
Ne po rođenju, ne po vojnom umijeću, nego po osjećaju osude i izdaje.
NA GRANICI DVIJU EUROPA
Milanović je odlučio stati na granicu dviju Europa: one koja rado uzima Hrvatsku kao alat za svoje geopolitičke igre i one koja šuti kada Hrvatima u BiH oduzimaju glas. To je granica koja prolazi kroz povijest, negdje između Krbave i Wiener Neustadta, negdje između vojnika koji čekaju na megdan i političara koji čekaju da ih zatvore u tamnicu.
U pjesmi Thompson piše:
“Putujem, Kato, bez tebe, bez konja, sablje srebrne. Lako ću ja, a kako ćeš ti?”
I nije li to ono što Milanović poručuje Bruxellesu? Lako će on. Njemu ne treba politički spomenik, ne treba mu ničije odobravanje, ne treba mu mjesto u europskim salonima. On zna da ovdje igra završava unaprijed poznatim ishodom. Njegovo nepročitano pismo leži na stolu NATO-a i EU-a, a oni ga ne žele ni otvoriti.
I dok iz Pantovčaka stiže vijest da se “Ako ne znaš što je bilo” neće izvoditi u službenom dijelu inauguracije, stiže i nova mogućnost – što ako Milanović bira “Nepročitano pismo” kao svoju pjesmu? Što ako se prepoznao u osamljenosti, u svjesnoj odmazdi, u tome da ga politički krvnik već čeka i da je mač naoštren?
SVATKO IMA SVOG AUSTRIJSKOG CARA
Nekada davno, u sjeni dvorca Wiener Neustadt, jedan je čovjek pisao svojoj ženi. Imao je još samo noć prije nego što će mu odrubiti glavu. Petar Zrinski znao je da milosti neće biti. Znao je da mu sudbinu kroji politika veća od njega, bečki činovnici i generali kojima je Hrvatska bila samo fusnota u širem planu.
Isto kao što Milanović zna da u Bruxellesu nitko ne sluša. Da njegova pisma ostaju nepročitana.
Thompsonova pjesma, možda nesvjesno, postaje Milanovićeva sudbina. Nisu li i njega odavno prekrižili? Nisu li i njega u Hrvatskoj već spremili u fusnote, čovjeka koji više nikome ne treba jer ne igra po pravilima?
“Javljaju vani večernja zvona da prolazi dan. Čeka nas krvnik i posljednja zora. Ni milost, ni spas, već naoštren mač.”
Ako Milanović ovu pjesmu doista izabere za inauguraciju, to neće biti puka slučajnost. Bit će to oporučna poruka hrvatske politike. Bit će to ono što Thompson zna reći bolje od svih političkih analitičara: “Vi ste nas osudili, ali mi i dalje stojimo. Vi nas ne čitate, ali mi pišemo. I nećemo stati.”
I na kraju, jedno pitanje ostaje visjeti u zraku:
Ako Hrvati stoljećima pišu pisma, kada će ih konačno prestati slati i uzeti pero u ruke da napišu nešto drugo – nešto što će svijet morati pročitati?
Pohvalno je, usput, što Thompson konačno upire prstom u najokorjelijeg i najlukavijeg hrvatskog višestoljetnog neprijatelja – Beč. Jer, kako god ga danas pakirali u europske institucije i finu političku koreografiju, bečka politika prema Hrvatima nikada nije prestala biti ono što je bila i Zrinskima: usmjerena na gušenje, preglasavanje, izdaju.
IURKOV l POSKOK
wpDiscuz
