NEOBJAVLJENA ZBIRKA ANTIRATNIH PRIPOVIJESTI JOSIPA MLAKIĆA: Pročitajte ulomak "Mirko i Slavko"

 
“Prolazio sam gradom na putu prema Mirkovoj kući. Iz jednog kafića treštala je glazba. Svirao je Johnnyjev “Smrdljivi grad”. Volio sam Johnnyija. Pjesma se zapravo ne zove tako. Zove se drugačije, “Užas je moja furka”. Međutim, za mene je to bio “Smrdljivi grad”. Zapalio sam cigaretu, naslonio se na stablo kestena i slušao pjesmu. Odlučio sam nastaviti kada završi. Pored kafića bila je mesnica u čijem je staklenom izlogu, kao u akvariju, plivalo oderano janje. Podsjećalo je na krvavog aligatora. Po deblu stabla visjele su smrtovnice. Bile su pribodene rajsinglama na naboranu, staračku koru kestena. Iako sam znao da Mirkova smrtovnica više ne visi tu, ipak sam provjerio. Volim provjeravati stvari, često i po nekoliko puta. Naravno, nije bila tu. Pokušavao sam je zamisliti, sa slikom i svim ostalim: ožalošćenima, godinom rođenja, datumom sahrane… Mirko je poginuo u akciji Oluja prije tri mjeseca. Bio sam s njim kada se to dogodilo. Nisam bio na njegovoj sahrani,niti sam posjetio njegove roditelje nakon toga. Tri mjeseca mi je trebalo da se odlučim na to. Smrdljivi grad oko mene utonuo je u maglu i mirisao na peteljke opalih kestenovih listova. Nekada sam ih volio grickati. Bile su neopisivo gorke.
Mirko je bio moj najbolji prijatelj. Upoznali smo se početkom rata. Imali smo dvadeset godina kada smo se dobrovoljno prijavili u rat. Zapravo smo obojica na neki način pobjegli od kuće. Kod mene je problem bio otac, a kod Mirka majka. Jednom mi je to sam rekao. Pitao sam ga za oca.
“A stari, šta je s njim?” rekao sam.
Gurao je u tom trenutku metke u okvir od kalašnjikova. Zastao je, razmislio, a zatim slegnuo ramenima.
Ja njemu nisam pričao o svom ocu. Nisam volio pričati o tome, a Mirko me nije nikada direktno upitao. Što sam mu, zapravo, mogao ispričati? Moj otac bio je slabić. Međutim, bio je i alkoholičar. Kada se napije, postao bi posebno opak. Pokazao bi mi, na primjer, dva prsta i pitao me koliko ih vidim.
“Dva”, rekao bih.
Otac bi se razbjesnio i natjerao me da kažem tri. Ili, kada bi mi pokazao tri prsta, morao sam reći kako vidim dva. S vremenom sam umjesto dva vidio nepostojeća tri prsta, ili umjesto tri dva. U tim trenucima pomislio bih kako ludim.
Zvali su nas Mirko i Slavko, po likovima iz nekog prijeratnog stripa. Ja se naime zovem Slavko. Volio sam stripove, ali za taj nikada nisam čuo. Stariji su svi znali za njega. I često su se sprdali s nama.
“Mirko, jesi li i danas spasio Slavku život?” znali su nas upitati.
Zapravo su nas to najčešće pitali. Jednom mi je jedan od njih objasnio o čemu se radi. Mirko i Slavko bili su partizanski kuriri. U jednoj od epizoda tog stripa navodno postoji urnebesno ljigava i glupa scena u kojoj Mirko upozorava Slavka na metak koji je ispaljen prema njemu, a ovaj se uspije sagnuti i izbjeći ga. Nakon toga mu se uredno zahvali što mu je spasio život. Katastrofa.
Mirko je jednom ubio dvoje staraca, Srba, starca i staricu. Zamišljao je kako su to njegovi roditelji. Sâm mi je to kasnije rekao. Mrzio je starce. Pod tim pojmom podrazumijevao je sve osobe starije od pedeset godina. Ti, koje je ubio, imali su preko sedamdeset godina.
“Kako se osjećaš?” upitao sam ga nakon toga.
“Loše”, rekao je on. “Isto, zapravo. Loše sam se osjećao i prije toga”
Ja sam pomislio na oca i nekako mi je bilo u redu to što je Mirko napravio. I danas mislim tako.
Otvorio mi je Mirkov otac. Nosio je na glavi crvenu vunenu kapu. Bio je to umoran i bezbojan čovjek. Imao je oko šezdeset godina. Stajao je na vratima i gledao u mene.
“Ja sam Slavko”, rekao sam. “Mirkov prijatelj. Možda vam je pričao o meni?”
“Nije.”
“Nisam mogao doći na sahranu. Još je trajala akcija.”
Klimnuo je glavom i pustio me unutra.
Na zidu je visjela uvećana i uramljena Mirkova fotografija. Lice mu je bilo mutno. Bio je u maskirnoj uniformi i držao u desnoj ruci kalašnjikov s cijevi okrenutoj ka gore. Poznavao sam tu fotografiju. Zajedno smo se jednom fotografirali. Bilo je to nekako na početku, prve ili druge godine rata. Ja sam držao pušku u lijevoj ruci na isti način kao Mirko. Mirkovi roditelji su me isjekli s fotografije, a zatim je uvećali. Još uvijek su se vidjeli vršci prstiju moje desne ruke, stidljivo su virili ispod vertikale rama.
Mirkova majka prala je posuđe u trenutku kada sam ušao. Držala je tanjur u ruci i gledala u mene. Iz slavine je curio fini, pravilni mlaz vode. Podsjećao je na prozirni, silikonski konac.
“Zajedno smo bili na ovoj slici”, rekao sam.
“On je Mirkov prijatelj”, rekao je otac.
Majka je dugo gledala u mene. Njen pogled podsjetio me po nečemu na luđačko očevo fiksiranje prilikom maltretiranja s pokazivanjem prstiju.
“Slavko”, rekao sam u jednom trenutku.
“Sjedi”, rekla je napokon i pokazala mi stolicu koja je gledala prema prozoru.
Sjeo sam i izvadio cigarete.
“Ne puši se u kući”, rekla je.
Vani je počela padati kiša.
“Šta ćeš popit?” rekla je.
“Čaj”, rekao sam. “Ili kavu. Svejedno.”
Oca nije upitala ništa. Obojici nam je napravila čaj i sjela za stol skupa s nama.
“Može jedna rakijica?” rekao je otac. “Uz čaj?”
Skinuo je kapu i spustio je na stol ispred sebe. Imao je rijetku, pepeljastu kosu. Kapa je bila puna gvalja opale, masne kose.
“Ne smijem. Pijem lijekove”, rekao sam.
“Samo jedna. I ja ću s tobom. Čuj, jedna ti neće naškodit.”
Majka ga je prostrijelila pogledom i on je nevoljko podignuo šalicu s čajem. Napravila nam je čaj od kamilice. Taj nisam volio.
“Skloni kapu odatle!” rekla je ocu. “Gadi mi se!”
On ju je beskrajno sporo pokupio i gurnuo ispod stola, na svoja koljena.
“Jesu li ti živi roditelji?” upitala me.
“Nisu”, rekao sam. “Mrtvi su.”
“Umrli?”
“Da.”
“Od starosti ili…”
“Otrovali su se plinom”, slagao sam joj. “Ja nisam bio tu.”
Zapravo joj nisam slagao. Otrovali su se plinom, ali joj nisam rekao cijelu istinu. Nisam je rekao nikome. Policija je njihovu smrt okarakterizirala kao nesretan slučaj.
Zatim smo šutjeli i pili čaj. Gledao sam u stol ispred sebe ili prema prozoru. Nisam mogao podnijeti pogled njenih mrtvih i hladnih očiju.
“Bio sam s njim kad se to dogodilo”, rekao sam u jednom trenutku.
Dugo sam u glavi prije toga vagao tu rečenicu, peglao je, “slušao” kako zvuči, diše… I sve ostalo.
Klimnula je glavom, a zatim se zaledila i oborila pogled. Gledala je u svoju šalicu. Tada sam je bolje pogledao. Pokušavao sam na njenom licu nazrijeti trag tuge ili nečega sličnog.
“Dobro ste ih isprašili”, rekao je otac.
Mislio je na Srbe.
Klimnuo sam glavom.
“Stvarno nećeš rakijicu?” rekao je.
“Ne.”
Majka ga ovaj put nije prostrijelila pogledom. Kao da ga nije čula.
“Bilo je brzo”, rekla je. “Tako su mi rekli.”
“Da, bilo je”, rekao sam.
Zatim smo šutjeli.
“Nešto mi nije jasno”, rekao je otac u jednom trenutku. “Naši su tamo zarobili stotine Srba, a onda ih pustili? Ja bi to sve po kratkom postupku.”
Tako je govorio i moj otac. I on je koristio taj smiješni izraz: “kratki postupak”.
“Sudbina”, rekla je majka. “Eto, ti si osto živ, a njega nema.”
Postojao je neki čudan prizvuk u njenom glasu. Podsjećao je na prigovor. Nisam u tome vidio ništa loše. To je bilo u redu. Klimnuo sam glavom, a onda shvatio kako je to glupo. Mislim, to moje klimanje.
“Mirko nam je jednom pričao o nekom momku koji je razmišljao o samoubojstvu”, rekla je majka.
“Ne znam o kome se radi.”
“Da nije mislio na tebe? Jesi li ti ikad razmišljao o tome?” rekla je.
“O samoubojstvu?”
Upitao sam to, iako mi je, naravno, bilo jasno na što misli. Trebalo mi je vremena.
“Da”, rekla je.
“Nisam”, slagao sam joj.
To je bilo jedino čega sam se sjetio. Ne znam jesam li djelovao uvjerljivo.
“Rekao je da mu je to bio najbolji prijatelj?”
“Ja sam mu bio najbolji prijatelj. Bili smo cijelo vrijeme zajedno, od početka. Ne znam o tome ništa.”
Gledala je u mene nekim zaleđenim smiješkom. Nije mi vjerovala, tako sam protumačio taj smiješak.
“Pusti momka!” rekao je otac. “Pričao je o nekom drugom.”
Pričao je o meni. Često sam razmišljao o tome. Ja i Mirko bili smo sjebani i bez rata. Jednom smo razgovarali o ruskom ruletu. Jedan naš suborac, gotovo dvostruko stariji od nas, nazvao je jednom ruski rulet “akcijskim samoubojstvom”. Taj je volio filmove, pogledao je, čini mi se, svaki koji vrijedi pogledati. Više ne razmišljam o samoubojstvu, sada zamišljam kako ubijam druge, tu dosadnu i čudnu ženu, na primjer. Kao Mirko starce: natjerao ih je da kleknu i stave ruke na leđa. Zatim im je pucao u potiljak.
Kuća me gušila. Razmišljao sam o cigareti i Mirkovoj majci, o tome kako me mrzi. Popio sam preostali čaj. Bio je hladan i imao ružan, metalan okus. Ustao sam.
“Idem”, rekao sam.
Nisu me zaustavljali. Izišao sam. Kiša je sve jače padala. Grad se izgubio u sumaglici. Nisu mi ponudili kišobran. Čim sam izišao na ulicu, zapalio sam cigaretu. Prošao sam pored mesnice. Sada je u izlogu, pored krvavog janjeta, plutalo okruglo, ružičasto prase koje je podsjećalo na plišanu igračku. Kiša je bila hladna i krupna, a ja sam koracao i razmišljao o tome što bi se dogodilo kada bih se uistinu ubio,kako bi na to gledali Mirkovi roditelji? Znao sam odgovor: bilo bi im lakše, zbog Mirka. Takvi su ljudi.
Preuzeto sa: milelasic.com 
Neobjavljena zbirka antiratnih pripovijesti bh. književnika Josipa Mlakića