NEBOJŠA LUJANOVIĆ: Mase obespravljenih razmrvljene su u torove

Biti pisac danas znači raditi uzaludan i potplaćen posao. Biti svjestan ograničenog dometa te knjige, tih dvadesetak čitatelja koji će možda poslije drugačije gledati na stvari
Nebojša Lujanović, Travničanin sa splitskom adresom, tvorac je romana Oblak boje kože kojeg mnogi u Hrvatskoj nazivaju djelom kakvo nije napisano u postjugoslovenskoj literaturi posljednjih godina.
Uoči gostovanja u Mostaru ( 10.12. – četvrtak s početkom u 20h na Maloj sceni HNK Mostar) , Lujanović u intervjuu za Bljesak.info govori koliko mu otežava takva definicija njegova romana, kako mu roman oduzima vrijeme i zašto je za temu izabrao manjinu od koje se svi odmiču.
Bljesak.info: Rekli ste jednom prilikom kako kod romana zadovoljstvo dolazi tek s reakcijom čitatelja. Jeste li zadovoljni onim što je Oblak izazvao kod publike?
LUJANOVIĆ: Zadovoljstvo je preslaba riječ. Ovo što se događa s romanom, jedva četiri mjeseca nakon njegove objave, od medijske pažnje do poziva raznih gradova regije, nisam mogao ni sanjati. Nema to puno veze s intencijom autora; nešto se negdje treba poklopiti da bi se roman zakotrljao i kada bih znao recept, svaki bi moj tekst imao sličan tretman. Sudbina se, eto, okrutno poigra s tim autorom, o kojem tako malo toga ovisi – uspjeh mu šalje onda kada je digao ruku od svake nade. S druge strane, taj roman je (a ovo govorim i dalje od milja, iako zvuči grubo) – strašan gutač vremena. Nakon pet godina uloženog u pisanje i istraživanje, evo niti u ovim mjesecima nakon objave nemam mira niti se mogu posvetiti drugim poslovima. I da se vratim na onu intenciju autora: čini mi se kako tekst mene posjeduje, a ne ja njega.

 
Bljesak.info: U romanu pišete o progonu Roma. Koliko Vam je trebalo da obradite tako iscrpnu temu i od kud ideja za roman?
LUJANOVIĆ: Neshvatljivo mi je zašto je usputna činjenica, koja se odnosi na vrijeme rada na tekstu, tako zanimljiva jer dolazim iz sfere znanosti gdje je uobičajeno potrošiti pet šest godina na tekst zvan doktorska disertacija. Dapače, ima neke sličnosti u pripremanju i sistematiziranju materijala romana i doktorata. A to iznenađenje kao da govori više o književnoj sceni regije, manje o samom romanu. No, ne bih o tome, radije o svom iskustvu. Naime, neki osjećaj straha ili odgovornosti mi nije dozvoljavao postavljanje prve rečenice teksta dok ne provjerim sve podatke – od kopanja po knjigama i internetskim izvorima, preko intervjua sa stručnjacima, do neobaveznih razgovora s pripadnicima manjinske zajednice. Bilo mi je strašno važno dobiti priznanje od samih Roma koji se neće rugati prikazima romskih likova i njihovim dijalozima/postupcima/razmišljanjima. I u tome sam uspio. I bez lažne skromnosti – dalje mi je svejedno. Lakše podnosim izostanke i ignoriranja , recimo, nekih trenutačnih sajamskih književnih smotri, nego što bih podnio ograđivanje romske zajednice od romana. Što se tiče ideje, o tome bih mogao dosta, ali recimo da bi se sve svodilo na isto – ovo je priča o svima onima koji se osjećaju drugačijima i potlačenima po bilo kojoj osnovi.
Bljesak.info: Pišete kako su Romi stigmatizirani te je glavni lik romana unaprijed optužen za nedjelo? Može li se društvo izboriti protiv te stigmatizacije?
LUJANOVIĆ: Romi, osim što su univerzalna žrtva, ujedno su i simptom određene društvene malignosti. Ona je dodatno uvećana činjenicom da se radi o manjini koja zbog malobrojnosti ne predstavlja realnu opasnost ni u kakvom smislu (preotimanje radnih mjesta i slično). Jednostavno se radi o određenom obliku preverzne higijene ograđivanja od drugačijeg. Ona se hrani neobrazovanjem, manjkom kulturnog iskustva (putovanja, susreta s drugim kulturma itd.), socijalnim nezadovoljstvom, nesigurnošću u vlastiti kolektivni identitet itd. Djelovanje na svaku od tih komponenti smanjilo bi intenzitet negativnih stigmatizacija. Ali, o tome ćemo razmišljati tek kada u getima u kojima smo zatvoreni stvarno zagusti. I kada postane kasno.
Bljesak.info: U jednom intervjuu ste rekli kako nam je najkomotnije biti u 19. stoljeću. Jesmo li tu ‘zaglavili’ samo kad su u pitanju odnos prema Romima ili u svemu kaskamo?
LUJANOVIĆ: Ako smo se i našli u jednom društveno-kulturnom procjepu početkom devedesetih kada je bilo potrebno sve redefinirati, zašto se to neprestano prikazuje kao zao usud? Mogao je to biti strašan potencijal, moglo se krenuti u bilo kojem smjeru. Ali, ne – išlo se u retradicionalizaciju najštetnije verzije, rekonceptualizaciju identiteta na plemenskim osnovama i retorici krvi i tla. Kao jedan od mogućih razloga mi se čini razbijanje potencijalne prijeteće mase obespravljenih u razmrvljene torove. Jer, dok su se ljudima nametale granice kulturnim razlikama, kapital u vidu crnog tržišta (ali i dalje pod paskom paradržavnih kanala) ih je sasvim neometano prelazio. Dokazi su svuda oko nas, a ovce u torovima i dalje ne daju svoj komot 19. stoljeća kao vremena rađanja nacije. I dok je tako, meni ih nije žao. Glavni junaci ovog romana (npr. Glavni junak Enis, Bosanac u Zagrebu, sin ne-Roma i Romkinje) smišljeni su upravo kao provokacija takvima.
Bljesak.info: Također, rekli ste kako nas pojedini pisci spašavaju od naših fašizama. Koliko su pisci danas snažni u mijenjaju svijesti i nepravdi? Kako je danas biti pisac?
LUJANOVIĆ: Biti pisac danas znači raditi uzaludan i potplaćen posao. Biti svjestan ograničenog dometa te knjige, tih dvadesetak čitatelja koji će možda poslije drugačije gledati na stvari (ostali će prigovarati kako obrat na kraju knjige nije dovoljno iznenađujući). Ali, pozicija pisca nije stvar odabira. Doista ne znam koji bih drugi posao jednako dobro radio. Ne znam na koji drugi način bih došao i do tih dvadeset ljudi. Nisam glumac, ni slikar, ni fotograf niti imam neku drugu tajnu vještinu. Prodavani pisci mogu više, pisci-kolumnisti mogu više. Ako ih nije progutala najjača od svih ideologija, najpogubnija od svih autoriteta – logika tržišta.
Bljesak.info: Kritika kaže kako je Vaš roman jedan od važnijih događaja u postjugoslovenskoj literaturi posljednjih godina. Osim što Vam to sigurno laska, koliko je to teret na Vašim plećima?
LUJANOVIĆ: Drago mi je zbog ovog pitanja koje pokazuje da ste pokušali ući u moju kožu. Iako je novi roman tek skica od pet natuknica, pri svakom pokušaju dodavanja nove mi ruka zakaže od spomenutog tereta. Opet, nepravedno bi bilo i ignorirati sve pozive na promocije i odbijati komplimente. Potrebno je pronaći sredinu. Prihvatiti sve pohvale i medijski val kao jednu vrstu igre svjestan njezine kratkotrajnosti (sve će se stišati već za mjesec dva, ostat će i dalje mizerna i neredovita plaća, te iz nje proizašli svakodnevni problemi, kao i do sada). I onda napraviti rez i sasvim čist krenuti u novi tekst. Jer, u tom tekstu niti jedna mana neće biti oproštena zato što je, eto, prošli roman bio toliko dobar. Tu su čitatelji nemilosrdni i dobro je da je tako.
Bljesak.info: O Vama se može pročitati da ste, uz pisanje, ljubitelj sporta, ali i da se želite okušati u stolarstvu. Tko je, ukratko, Nebojša Lujanović?
LUJANOVIĆ: Lujanović je žrtva tragikomične zabune, čovjek neuspjeha, koji se koprca u datim okolnostima koliko može jer bi u idealnim uvjetima ponovljenog početka izabrao neki sasvim drugi put, a sada mu ostane samo maštati da će se nekada, na ovom krivom smjeru, ipak kockice jednog dana posložiti i u njegovu korist.
__________
Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku. Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Živi u Splitu i radi kao viši predavač na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Pored romana Oblak boje kože, objavio je roman Stakleno oko (Parnas, 2007.), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008.), roman Godina svinje (Algoritam, 2010.) i roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011.).