Sunce nesmiljeno prži po isušenom koritu Lištice, rijeke ponornice, na Mostarskom blatu, dok ga u širokom luku nadlijeće nekoliko kobaca, a mirisi otkosa i poljskog bilja ispunili su ustreptali zrak, piše Večernji list BiH.
Jedini zvukovi koji prekidaju tišinu ljetnog prijepodneva su ujednačen isprekidani cvrkut koji proizvode cvrčci na 37 Celzijevih stupnjeva i zvuk hidrofora za natapanje koji se razliježe iz nekoliko prokopanih kanala za navodnjavanje. Mirisi su to i zvukovi koji pozdrave putnika namjernika kada dođe u Biograce, malo selo u širokobriješkoj općini koje se smjestilo pod planinu neobičnog naziva – Trtle. To maleno selo, u kojem obitavaju vrijedni i radišni ljudi, a koje je ime dobilo po ruševnoj staroj gradini i koje na tom mjestu slavi svoga zaštitnika svetoga Juru, po svemu što ga karakterizira, obično je zapadnohercegovačko ruralno naselje. Jedino što je posebno u vezi s Biogracima je jedna mala specifičnost vezana uz njegovu teritorijalnu lokaciju i područje na kojem se rasprostire.
Gdje je ploča?
Naime, prije nekih pet-šest godina mještani tog sela zaspali su u rodnim Biogracima, a na svoje iznenađenje, ujutro se probudili u susjednim Jarama.
Iako nije bilo nikakvih tektonskih pokreta ni potresa koji bi izvršili spomenuto premještanje, dio Biogračana koji žive uz granicu sa susjednim selom Jare toga se jutra, kao u SF seriji “Zvjezdane staze” “teleportirao” u Jare, i to zahvaljujući činjenici kako je netko pomaknuo ploču s natpisom “Jare” nekih 250 metara u dubinu Biograca.
Na taj način izvjestan broj kuća i pripadajućih im njiva u sekundi se našao “administrativno” u susjednim Jarama zbunivši i prolaznike namjernike, a i nepogrešivi geografski web-servis Google Maps.
Ovih dana otišli smo do Biograca te se na licu mjesta uvjerili kako ploča, koja predstavlja ulaz u selo Jare, još uvijek stoji na mjestu udaljenom nekih 250 metara istočnije od istinske granice teritorijalnoga razgraničenja tih dvaju sela u dubini samih Biograca.
Na lokaciji koju lokalni stanovnici zovu “Sudarev put”, koji predstavlja fizičko razgraničenje dvaju sela, a gdje se, na zavoju ceste koja vodi prema Uzarićima, prije pet-šest godina nalazila ploča s natpisom “Jare”, susrećemo mještane koji su nam izašli u susret i rado porazgovarali s nama o spomenutom slučaju.
Kada smo ih upitali o čemu je riječ, rado su pristali na razgovor iako su nam odmah dali do znanja kako to nikome ne smeta i kako to njima nije nikakav problem, ali, ipak, ploča je oduvijek bila tu, tvrdi naš sugovornik Jozo Putica.
– Evo, moj susjed Ivan Markić zvani Sefer i njegov brat te cijela njegova obitelj podrijetlom su iz Jara, ali svi koji žive s ove strane “Sudareva puta” žive u Biogracima – tvrdi Putica, a s čim se složio i Markić.
– More tabla biti đe god ‘ko ‘oće, mogu je metnuti i na Đolinu kuću (ulaz u Biograce iz smjera Ljutog Doca), mi znamo dokle su Biograci – dodaju složno Putica i Markić.
Veseljak po naravi, ali odrješit čovjek, Putica u jednom trenutku kao ilustraciju koja opravdava njegovu tvrdnju zapjeva čuvenu kiticu narodne pjesme:
“Lipo li je grožđe u svanuće,
jarske njive kod Gugića kuće”,
potvrđujući razgraničenje melodičnim stihovima.
– “Sudarov gaz” u polju od “čitluka” u njivama, od kada je Boga i naroda, prirodna je granica uz ovaj ovdje “Sudarev put” – pokazuju nam Markić i Putica zamišljenu liniju od ceste do dna polja, dokle god pogled seže.
U jednom trenutku iz obližnje kuće izlazi i domaćin Dragan Sudar te se pridružuje našem razgovoru. Dragan nudi sve nas zajedno odvesti do polja gdje se na tzv. Sudarevom gazu nalazi “mrginj” (kamen) koji je tu tko zna od kada.
Sjedamo u njegov plavi kombi, a prate nas Putica i Markić u drugom vozilu.
Prvo nas vode do mjesta gdje se sada nalazi ploča razgraničenja između sela i rado pristaju fotografirati se pokraj nje. Nedaleko od ploče postoji odvojak s glavne ceste koja vodi u “čitluke”, kako obližnje njive i poljane nazivaju naši sugovornici.
Prolazimo pored nekoliko plantaža duhana virginije i pokraj jedne parcele na kojoj su zasađene bundeve. Tek kad se kroči na te livade, vide se sva veličina i ljepota Mostarskoga blata na kojem je dobar dio potencijala još uvijek neiskorišten.
Rupe u zemlji i brazde nastale prirodnim djelovanjem vodenog toka pokazuju nam da se nalazimo u koritu ponornice koja ljeti postaje veliko polje. Na mjestu udaljenom nekih pet minuta od glavne ceste primjećujemo prirodnu raspuklinu kao neku brazdu dubine oko metar i pol u polju.
– To ti je, sine, tzv. Sudarev gaz i to ti je s onom cestom gore, gdje smo bili, jedina istinska granica između naših dvaju sela – kroz guste brkove, kao da drži neko slovo, govori nam Jozo Putica. Svaku njegovu riječ klimanjem glavom potvrđuju Ivan Markić i Dragan Sudar.
– Nama ne smeta i ne pravimo problem zbog toga, ali voljeli bismo da vrate ploču tamo gdje je uvijek bila – složna su ova dvojica Biogračana i jedan Jaranin koji već godinama s obitelji živi u Biogracima i među Biogračanima.
U razgovoru s predsjednikom MZ Jare Markom Buhačem doznali smo kako on zna za spomenutu situaciju oko ploče, ali kako je za to nadležna Općina Široki Brijeg.
Također smo kontaktirali i predsjednika MZ Biograci Ivana Miličevića koji nam je kazao kako je odluku o pomicanju ploče donio bivši predsjednik Općinskog vijeća Široki Brijeg, ali i on, kao i ostali Biogračani, smatra kako bi ploču trebalo vratiti na njezino mjesto te da će na nekoj od idućih sjednica pokrenuti to pitanje.
Bilo kako bilo, gdje god se nalazila ploča, ova priča, simpatična i nama i samim mještanima s obiju njezinih strana, učinila je Jare i Biograce posebnima, bar na trenutak. Ako su susjedni Uzarići svojedobno proglašeni prvim hrvatskim selom na internetu, onda su Biograci i Jare prva dva sela koja se šeću “tamo – amo”.
wpDiscuz