Nekada davno dok je Poskok ismijavao HDZ vlade po ovojužnim čitlucima, Sarajevo nas je gledalo kao budućnost, kao avantgardu, OSCE, OHR i strani ambasade, dijelitelji grantova avantgardnima, začudo nikad nam se nisu niti javile. Vjerojatno stoga što je sveprisutnu dr uvkačenja, pseudo-akademsko posuško goveče po Sarajrvu se hvalilo da je to njegov projekt. I posve hladno bismo se ohladili da je na naš obraz maznuo pozamašan grant.
Međitim, nakon toga, kad smo eto, nesretnim spletom okolnosti prestali pratiti HDZ općine i gradove, kad smo se malo uzdigli iznad Kroatistana,kad nam je dosadilo bavljenje vlastitim nam katolibanstvom, počeli smo pisati o Sarajevu, o kulturi saraj medija, i o nekakvim višim nepravdama.
Kada je napisan prvi takav tekst, u kojem se ismijava licemjerstvo političkog Sarajeva, tu noć zaspali smo kao partizani i antifašisti a ustali se kao ustaše.
I premda nikada nitko na ovom portalu nije niti će napisati bilo kakav tekst u čast te pristaške kvislinške, pače njemačke formacije, mi smo za “Naš glavni grad” tada postali i ostali ustaše.
Slična ustašizacija najokorjelije hrvatske ljevice u BIH događa se ovih dana. Jedan po jedan padaju najdivniji hrvatski primjeri partizana ljevičara i preko noći postaju ustaški zombiji. Nerijetko su mnogi od njih kritizirali Poskok, zbog stavova koje danas sami iznose. Fakat se jebote “ustašizirali”
Sarajevo je odavno zauzelo poziciju moralnog antifašističkog kamatara. Pa je taj grad, inače jedini glavni grade neke republike kojem Tito nije htio dati orden grada heroja zbog kukavičkog i pronacističkog udvaranja Hitlerovoj mašinerji, postao kao nekakav djelitelj nadimaka i lekcija svima koji ga provale. Njega i njegov lažni šarm. Njegovu učmalost. Njegovu samodovoljnost. Koja ga je na kraju i pojela. I koja će tek početi jesti njegovu iluziju, koju je kao hranu dao svojim sljedbenicima.
Kako smo mi postajali jedan po jedan “ustaše”, među nama su pronalazili one koji to nisu, Kako bi se tvrdnja dokazala.
No pronaći Hercegovca , Hrvata, koji drugačije misli, i koji pere ruke od nas bio je pravi ulov. I dragulj.
No nikada im nije uspjelo pronaći tako uslužne sluge vlastitog nacionalizma kao što su ih pronašli u Akademiku, Komšiću , Sejdiću, Finciju.
Svi ti neki intelektualci Hrvati, koji su nastupali kao kritičari HDZ-a, i koji su punili medijske stupce Prostora Džihada, kao dokaz ispravnosti tog istog prostora, nažalost, gostujući na minder medijima, jedući i pijući s dirigentima SDA nacinalizma, pomalo su i sami uviđali što je suština priče “probosanskog građanskog merhametluka”. Jer kad se zapije, kad se opuste trbušine, iz usta pseudograđanštine obično uzrigne pokoji tekbirčić. I sva ta propaganda nestane u jednom krivom štucu.
Nedavno jedan naš kritičar, žestoki pisac protiv Poskoka, kritikama koje su ga svojedobno vinule u visine, dakle jedan građanski orijentirani Hrvat, ispovjeda nam se, onako privatno, o otkazima koje je gore dobio, i o dvije ljubavne veze s Bošnjakinjama, koje su mu propale samo zato jer familija nije mogla prihvatiti Hrvata za zeta. Iako je čovjek prvo sve pa tek onda na kraju Hrvat. No familija je praktična. I prilično svjesna što joj sljeduje, dopuste li kćerima što im srce hoće. Sljeduje im stigma.
I taj naš, nesretni drug, makar izvorno socijaldemokrat, građanske orijentacije, žestoki ljevičarm postade za njih tek samo Ustaša.
Ustaša uskoro bude postao i Markovina, ustaša je i urednik Prometeja, čovjek koji je pozivao na pomirenje prije sviju iako mu je ABIH pobila dio obitelji.
Ustaša možda bude i Marko Tomaš .Skoro. Sutra, preksutra. Ustaša će bude i Jergović. Milanović je kako znamo meštar svih Ustaša. Plenković je podmukli fini Ustaša.
Ustaša je kako vidimo sve više. Sve lijevo i misleće u Hrvata toliko je puta prozvano ustašom, da su se ustašoidi , ovi naši, rariteni , ovi što huču ustaške doskočice, ova ološ okupljena oko HSP-a. počeli pitati da šta oni koji k cijeli život ustašuju a nas konunjare Sarajevo ustašama zove.
Samo Komšić nije još postao Ustaša. Nit Blaž Kraljević. Koji je imao nadimak među svojim vojnicima. Zvali su tog divnog antifašistu i branitelja Bosne pogodite kako? – Ustaša. Ustaša nije ni Štefica Galića. Antifašistica je ona. Ona koja je dovela u film, svog vjenčanog kuma, deklarirnoag ustašu, silovatelja žena u Dretelju. Silovatelja Srpkinja. Koje je taj vjenčani divni kum Neđin I Štefičin, prije čina silovanja znao pitati jesu li one svjesne tko će njih sad, da prostite “penetrirati”. Na što bi morale odgovarati : “J**** će nas ustaški časnik!”
Osim njih par ni Boris nije Ustaša. Zovu ga Boris Uslužni. Al nadimak Ustaša nije dobio. No ne znači da neće. Možda mu sad, nakon smrti prijatelja, proradi osjećaj za pravu koji ne dirigira NGO kracija. Možda opet krene pisati kao nekad. Iz srca.
Ni Boris Dežulović za Sarajevo još uvijek dakle nije ustaša. Čak je i Peđa na par dana postao četnik, a Dežulivić još ustaša nije. Iako čovjek zna za taj detalj. Da je promovirao film s ustaškim časnikom silovateljem, kimom Štefice Galić, već tada optuženim za zločine i da riječi o tome nije rekao. Toliko je radio za taj NGO projekt.
Ustaški grad Sarajevo, trenutno jedini na svijetu u kojem stoje imene po nacističkim rojnicima i intelektualcima, jedini grad koji je srušio židovsku sinagogu i prije dolaska nacista u njega, grad u kojem muslimani nameću predstavnike Židovima, iako Židovi prema BIH ustavu imaju pravo sami sebi odabrati predstavnika u Dom naroda.
Grad u kojem su Židova uželi kao živo meso, Jakoba Finzija, da im služi kao živi štit, lutak njihovog naiconalizma. Da se šepuri s njima po nazi ulicama, da sramoti židovski narod šutnjom o tome kako se i Židove a ne samo Hrvate i Srbe preglasava u FBIH….
…. taj divni multietnički grad iz dana u dan producira sve više ustaša.
Po jednostavnom pravilu:
Ne misliš kao mi, nisi Bendžamina, nisi Željkomnisi Slavko, nisi Jakob, nećeš da služiš i hoćeš da misliš neke svoje misli i da argumentiraš neku svoju istiinu? Ustaša si.
Probosanske vrijednosti, vrijednosti grada Mustafe Busuladžića, doista, stvorile su nemoguće.
Od najvećih partizana načinili su ustaše.
Od najvećih prijatelja načinili su najveće neprijatelje.
Od najotvorenijih za dijalog u Nebošnjaka, stvorili su ljue koji ponavljaju kako s njima dijaloga više nema. Da je kolektivno ljudima minder sustav SDA oprao mozak. Da je istina samo ono što oni kažu da jest. Da je to društvo diktature kulture sjećanja a nikako otvoreno društvo dijaloga.
I u trenutku kada postaju svjesni, da njihove medije prate još samo oni, i da i njihovoj verziji sjećanja vjeruju još samo oni, da je njihovo tumačenje prelgasavanja samo njima građanska kultura življenja da je njihovo nametanje Komšića demokracija i evolucija a ne majorizacija i hegeminija, u ttenutku kada postaju svjesni da je oko njih izrođeno i odraslo toliko mnogo novih generacija, koje pojma nemaju o čemu oni pričaju, i da ti ljudi žive na ogromnom dijelu BIH, dok ovi ostaju u hologramu vlastite obmane, sada kada Sarajevo postaje svjesno da je vlastitom autarkijom stvorilo treći, bošnjački entitet, sada kreću u konačno kolektivno vrištanje.
A ustaša oko njih je “sve više i više”.
Pitamo se, kako ovih dana dišu oni koji su vlastite deluzije nametnuli vlastitom narodu kao opću istinu? Boje li se ulice kada konačno ulica dođe na Poljine?
Što će se dogoditi kada narod krene tražiti od tih istih odgovore na neka pitanja. Da iziđu pred taj isti narod i pojasne im svrhu tolikih godina obmane?
Kog će tada optužiti? I hoće li se potući među sobom?
Jer više neće biti nikog na kog će se moći uprti prstom kao krivca. A račun će se morati ispostaviti.
Iliti kako ide ona narodna – Poželjet će se drumovi ….
al tog i tog, nigdje više biti neće.
wpDiscuz
