Napretkovcu Ivi Andriću 10. prosinca 1961. uručena Nobelova nagrada za književnost

Piše: Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak

Odluku o izboru laureata Nobelove nagrade iz oblasti književnosti Ivo Andrić primio je telefonom u svom stanu u Beogradu. U obrazloženju Odbora stoji da je nagrađen za „epsku snagu“ kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Primajući Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru O priči i pričanju posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira na to opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svom poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča.

U najužem izboru su, pored Andrića, bili i engleski pisci Lawrence Durrell i Graham Greene, Amerikanac John Steinbeck i Talijan Alberto Moravia. Pored Ive Andića koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, laureati 1961. godine bili su: Amerikanac Melvin Calvin (dobitnik nagrade za kemiju), Njemac Rudolf Mössbauer i Amerikanac Robert Hofstadter (za fiziku), Amerikanac Georg von Békésy (za medicinu) i Dag Hammarskjöld, kome je posthumno dodijeljena Nobelova nagrada za mir.

Novčani iznos Nobelove nagrade Andrić poklanja knjižnom fondu BiH

“Nobelovu nagradu smatram kao izuzetno priznanje za cjelokupnu književnost moje zemlje”, bila je reakcija Ive Andrića na vijest da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost koju mu je Švedska kraljevska akademija dodijelila na današnji dan 1961. godine za djelo “Na Drini ćuprija”, kao i za sveukupan njegov književni rad.

Cjelokupni novčani iznos od Nobelove nagrade Andrić je poklonio, iz dva dijela, knjižničnom fondu Bosne i Hercegovine. Zahvalnost za ovo priznanje, Andrić je izrazio govorom O priči i pričanju.

“Moja domovina je zaista “mala zemlja među svjetovima”, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknaditi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obvezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i s ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim.”

“Napose, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovjek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u ocean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski tlak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjek.”

“Pisac povijesnih romana mogao bi na svoje djelo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvijek, drevne riječi: “Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui.” (Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti.)

IVO ANDRIĆ rođen je 9. listopada 1892. godine. U Matici rođenih crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70, da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine (rođene Pejić) rođen 9. listopada 1892. godine u Travniku, ulica Zenjak br. 13. U Višegradu je Andrić završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu, dobivši stipendiju HKD Napredak. Od 1909./1910. materinski jezik predavao mu je dr. Tugomir Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao talent. Činjenica da je Andrić bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omogućuje Andriću odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina ključna za početak Andrićeva društvenog i socijalno-političkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima je spaljena mađarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom. Maturirao je pri sarajevskoj gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog kulturnog društva Napredak ( 600 kruna godišnje), otputovao u Zagreb gdje u listopadu 1912. godine upisuje Mudroslovni fakultetu Franje Josipa I. u Zagrebu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke s doktoratom u Grazu 1923. godine.

Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim najboljim umjetničkim djelom.

-Andrić je čitavo svoje djelo stavio u službu čovjeka, humanosti i dijaloga među ljudima i kulturama. Njegovo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim, poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvena, čudesna pripovjedačka građevina koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima, godinama gradio Ivo Andrić prispodobiva je mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali je ostalo njegovo djelo kao simbol savladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti, zapisao je, između ostalog, akademik Krešimir Nemec u Večernjem listu u njihovom projektu predstavljanja jedinog književnog nobelovca u Hrvata.

Napretkov fond za stipendiranje nosi ime “Ivo Andrić-Vladimir Prelog”, a HKD Napredak od svog utemeljenja skrbi o đacima i studentima. Pomaganje studenata i dalje je temeljna odrednica HKD Napredak nakon obnove 1990. godine pa sve do danas. U zadnje trideset tri godine HKD Napredak je podijelio više od 3211 stipendija i potpora, a kroz podružnice je također podijeljeno više od 1000 stipendija.

Zanimljiv je jedan podatak iz djelovanja međunarodne zajednice u BiH prvih godina nakon rata, a vezan je za Ivu Andrića. Naime 1999. godine Visoki predstavnik u BiH donio je odluku da se knjiga „Na Drini ćuprija“ izbaci iz udžbenika u BiH zbog navodnog ‘jezika mržnje.’/HMS/