Koji je kontekst ovog događaja i o čemu govorimo kada govorimo o Seljačkoj buni? Hrvatska kultura sjećanja na nju takva je da je ovom ustanku potlačenih dato tek ime “Seljačka buna” i to je to. Svaki dnlija drugi kontekst je izbrisan.
A ovo vam je kontekst: Na istoku pokrajine Hrvatske koja je tek dio ugarskog carstva nalaze se Osmanlije koje stalno prodiru. Osmanlije su krvožedne, širom zemlje i hrvatske i ugarske i austrijske pronose se glasine o zvjerstima koje kalilfat čini tamo gdje prodre. Strah od Osmanlija premrežio je Europu.
Ugarski car unatoč tome ne popušta u tiraniji nad narodom. Ne smanjuje poreze, guši kmetove. Iako često kmetove koriste kao pomoćni štit u borbama s Osmanlijama. Koje su teške i često izgubljene.
Niže plemstvo u Hrvata, sluge ugarskog dvora, ponaša se identično. Tiraniziraju narod. Siluju žene seljacima.
Sam naziv “Seljačka” opet kao da je uzet da se cijelom događaju ubije važnost. Ne radi se ovdje ni o kakvoj “seljačkoj” pobuni. Radi se o ustanku hrvatskog i slovenskog naroda protiv hrvatskih i slovenskih slugu okupatora. Baruna i plemića, carinika,sluga ugarskog dvora.
Potlačenom hrvatskom i slovenskom čovjeku voda je došla do grla. I on se ustaje.
Potom gušenje ove bune nije nikakav sraz s neizvjesnim završetkom. Radi se o masovnom pokolju pobunjenog hrvatskog i slovenskog naroda koji nad tim narodom čini izdajnička odnarođena hrvatska i slovenska elita. Sluge Ugara i Austrije.
Imena pobunjenika danas su svedena na Matiju Gubca a on sam u Zagrebu ima tek jedan navodno trg. Nitko ne zna gdje je. Niti ima spomenika.
Način na koji je “hrvatsko plemstvo” čitaj ugarski kvislinzi, ubilo Gubca toliko je okrutan da se s njime ne može mjeriti niti tursko ubojstvo Stjepana Tomaševića.
Danas su svi ti banovi, ubojice naroda, na ulicama Zagreba. Ugarski kralj koji je sebi kupio titulu sveca u Pape, ime je kojim je krštena ZG katedrala.
Odnos hrvatske povijesne znanosti prema ovoj pobuni, jednak je kao i prema drugim dijelovima naše povijesti. Hrvatski instituti povijesti i danas tvrde da je postojalo ugarsko hrvatsko carstvo i da je Žigmund Luksemburški bio hrvatski kralj.
Tim institutima Hrvoje Vukčić bijaše bosanski velikaš a Stjepan Tomašević nije im kralj hrvatske krvi. Posljednji im je bio Snačić ili tko li već.
U Zagrebu je danas tako 15 ulica imenovano prema ubojicama hrvatskog naroda iz ove pobune, po raznim grofovima i barunima, dok je po Gubcu stidljivo imenovan dolac. Koji se zove kolokvijalno Zagtebački Dolac. Nitko ne govori o Kumicama s Gubca, nego o Kumicama s Dolca.
Maloj naciji nedopušteno je da slavi svoje pobunjenike. Revolucionare. Dozvoljeno joj je tek da slavi svoje kvislinge.
Slično je i sa “urotom Zrinski Frankopan”. Narod se uči da je postojala neka urota Beča kojom su ubijeni Zrinski i Frankopan, samo zato jer su voljeli svoj narod, svoj jezik i kulturu i tražili program na hrvatskom jeziku. Malo tko zna da su urotnici u ovoj priči njih dva. Da su nudili Turcima ulazak u Zagrebu uz uvjet da im se osiguraju feudalna prava. I da je tu urotu njihov šef, car Bečki prozreo, došao do podataka, a potom ih prema tadašnjem običaju, ubio.
Nitko ne uči da u činu urote Zrinskog i Frankopana protiv Beča nema ničeg hrvatskog, i da oni to čine isključivo radi vlastitih pozicija.
Eto to danas imamo u “Slobodnoj Hrvatskoj”
Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake je proglasio izdajicama domovine.
U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na Cesargrad započela je slavna Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat) pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Povodi za bunu bili su višestruki, a glavni su povećanje davanja te teror od strane plemića. Među najpoznatijima su nasilništva susjedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja (inače baruna od Štatenberga u Sloveniji), posebno nad seljačkim ženama. Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umire mu i žena Jelena Zrinski (sestra kneza Nikole Zrinskog). U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.
Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Nakon toga Tahy šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine.
Vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji (Štajerska i Kranjska). Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom, a kmetovi na tim područjima počeli su otkazivati poslušnost svojim gospodarima. Sastavljen je i ratni plan po kojem su seljaci okupljeni oko Matije Gupca i Ivana Pasanca trebali ostati u Donjoj Stubici (gdje je bilo glavno žarište pobune) kao dio vojske koja će braniti to područje, ali i čuvati granice prema Osmanlijama, kako oni ne bi mogli iskoristiti nastalu situaciju i napasti zemlju. Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Ubrzo se buna proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži.
Tada dolazi do prokreta. Naime, Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživljava prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.
Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica. Kraljevsku vojsku vodio je Gašpar Alapić (kasnije hrvatski ban), a kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja. U početku su se seljaci hrabro borili, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani i poraz je bio neminovan. Mogaić je poginuo na bojnom polju kao i još mnogo seljaka, a velik broj ih je zarobljen.
Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. godine. Kako legenda kaže Gubec je morao nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio.
wpDiscuz
