Zovko smanjuje zaostatak u Žepču, dramatična utrka u Odžaku
Nakon prebrojavanja glasova pristiglih poštom, kandidat HDZ-a BiH za načelnika Žepča, Mato Zovko, smanjio je zaostatak za SDA-ovim kandidatom Suvadom Hadžićem na 165 glasova. Hadžić sada ima 4.795 glasova, dok Zovko broji 4.630. Zovko je dobio 111 glasova poštom, dok je Hadžić osvojio samo 27, izvještava Hrvatski Medijski Servis.
U Odžaku je situacija još neizvjesnija – razlika između Ilije Ilića (HDZ BiH) i Anesa Osmanovića iznosi samo 5 glasova. Ilić vodi s 2.027 glasova, dok Osmanović ima 2.022, nakon što su stigli glasovi poštom.
Žepče i Odžak su dva grada u Bosni i Hercegovini s bogatom, ali i teškom ratnom prošlošću, posebno tijekom ratova 1990-ih, kada su različite vojne formacije bile upletene u sukobe na tim područjima. Evo kratkog pregleda ratnih priča vezanih za oba grada:
Žepče:
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Žepče je bilo strateški važno zbog svog položaja i ceste koja povezuje sjeverne i centralne dijelove zemlje. Grad je bio poprište intenzivnih sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
U srpnju 1993., poznata kao Bitka za Žepče, HVO je u jednom trenutku preuzeo kontrolu nad gradom nakon žestokih borbi s ARBiH. Ono što je posebno obilježilo ovaj sukob je činjenica da su tadašnji saveznici, ARBiH i HVO, završili u otvorenom sukobu, što je bilo posljedica šireg hrvatsko-bošnjačkog sukoba unutar rata. Situacija u Žepču dodatno je zakomplicirana prisustvom Vojske Republike Srpske (VRS), koja je pomogla Hrvate. Danas se to ne smije objaviti na HRT-u kao niti zbrinjavanje tisuća hrvatskih izbjeglica iz Lašve i Lepenice a koje je organizirao sam generalštab Vojske Republike Srpske. Radi se o hrvatskoj elegiji, jednoj od najvećih u prošlom ratu.
Zbog snažnih borbi i dugotrajnog konflikta, mnogi civili iz Žepča bili su raseljeni, a grad je pretrpio značajna razaranja. Sporazum iz Washingtona 1994. godine donio je prekid sukoba između HVO-a i ARBiH, čime je omogućeno neko stanje normalizacije u regiji.
Odžak:
Odžak, grad na sjeveru Posavine, daleko iznad gornjih granica Bosne, također ima značajnu ratnu priču, ali s nešto drugačijim kontekstom. Tijekom Drugog svjetskog rata, područje Odžaka bilo je poprište jedne od posljednjih velikih bitaka između jugoslavenskih partizana i vojnika ustaških i domobranskih snaga. Bitka za Odžak, koja se odvijala od travnja do svibnja 1945. godine, često se spominje kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi. Zadnja je to bitka o kojoj je Europa čitala.
Zanimljivo je da su se borbe oko Odžaka nastavile čak i nakon što je rat službeno završen u Europi 8. svibnja 1945. godine.
Odžak je također bio značajan tijekom Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini, kao dio Posavine, gdje su hrvatske snage (HVO) pokušale zadržati teritorij pod kontrolom pred naletom Vojske Republike Srpske (VRS). Akcija se zvala Koridor. General Novica Simić strateški je i prevarom grupirao Hrvate u Modriču potom je doslovce ušetao u Derventu, Brod, Doboj i Odžak. Netko u HVO-u je načinio glupost kada je nasjeo na Simićevu klasičnu propagandu u vezi da “sve srpske snage treba koncetrirati na Modriču”. Zbog lakoće kojom je srpska vojska ušla u ove gradove i činjenice da je Simić dao određeno vrijeme domaćoj policiji i preostalim snagama da prevedu narod preko Save, stvoren je mit o izdaji Posavine. Na tom mitu godinama je preživljavao i širio ga špijun SDA i Muslimanskog bratstva u Hrvatskoj stanoviti Stipe Mesić.
Posavina je bila ključna zbog svoje pozicije i strateške važnosti, a grad Odžak bio je jedno od žarišta borbi. Nakon intenzivnih sukoba, mnogi Hrvati iz tog područja su raseljeni, a poslijeratna situacija u gradu se polako stabilizirala nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.
Oba grada su preživjela teška vremena i postali su simboli izdržljivosti i postratne obnove, ali su ratna sjećanja još uvijek prisutna, pogotovo među stanovnicima koji su prošli kroz te godine straha i nesigurnosti.
Petar i Luka od Odžaka
Petar Rajkovačić kao i Luka Jukić su danas zaboravljena imena jer je Tito očito proglasio i režim zaborava nad tim gradom iako obojica zaslužuju važno mjesto u hrvatskoj povijesti.
Prvi je bio pripadnik domobranstva. Iako mnogi za njega tvrde da je bio ustaša. Rajkovačić je važan kao povijesna figura jer je bio jedini zapovjednik tzv. NDH koji je rezolutno odbio poslušati Antu Pavelića i upisati se kao dezerter i pobjegulja. Njega Bleiburg nije vidio. On svoju djecu i ženu nije poveo pod TItov nož. Je li to razlog zašto ga i proustaški telali ignoriraju?
Sam Tito ga je cijenip jer je u sukobu s četnicima 1943. nakon što je Pavelić proglasio okružnicu da se četnike “ne smije dirati i da su oni sad saveznici” nanio tolike gubitke Dražinim četnicima u Istočnoj Bosni da se prema Titovom kazivanju nikada nakon tog nisu oporavili a partizani postaju glavni partner Zapadu. Tito mu se osjećao dužan. Možda ga je htio uloviti živog?
Zanimljivo za grob mu se ne zna kao ni njegovoj supruzi a među katolicima i muslimanima Odžaka postoji mit da ga je Tito nakon osvajanja Odžaka poštedio i iselio davši mu novi identitet.
Luka Jukić bio je također iz Odžaka, studirao je u Zagrebu. Bio je hrvatski revolucionar i borac protiv austrougarskog centralizma. Proslavio se atentatom na austrijskog bana namjesnika u Zagrebu. Nažalost atentat nije uspio.
Žepče
U Žepču je poginulo preko 730 Hrvata u obrani grada od udruženog zločinačkog poduhvata Armije SDA i Al Qaede.
Žepče tijekom rata:
Žepče je, kao i mnogi drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, pretrpjelo strašne gubitke tijekom rata 1990-ih. Više od 700 Hrvata izgubilo je živote u borbama, a uloga Srba u obrani Žepča, uključivala je aktivno sudjelovanje, osobito u kontekstu tenkova i streljiva. S druge strane, iako je sudjelovanje vojske Republike Srpske bilo djelomično plaćeno, činjenica da su mnogi Srbi dali svoj doprinos dobrovoljno govori o složenosti odnosa među etničkim skupinama tijekom rata. Promjena granica općine nakon rata također je dio šireg procesa koji je preoblikovao političku i teritorijalnu sliku Bosne i Hercegovine, a Žepče je jedno od mjesta gdje su te promjene ostavile snažan trag.
S ovim pričama na umu, jasno je da Žepče i Odžak nose u sebi neispričane priče koje zaslužuju više pozornosti u kontekstu hrvatske i šire balkanske povijesti.
Žepče je nakon rata promijenilo granice općine.
Zbog izrazite složenosti ovog bojišta i ukupnog broja žrtava koji nadmašuje žrtvu većine hrvatskih gradova u BIH Žepče zaslužuje status grada heroja. Baš poput Jajca. U njemu sigurno ima neispisanih ratnih priča koje su za filmskih scenarija. No kako Hrvati u BIH nemaju razvijenu kulturu kronike, filmske i dramske industrije nego uglavnom uredno plaćaju redovine i vode matice umrlih i rođenih, u tim spisima nećete naći zapisa na takvu vrstu sjećanja. A sad da Vladi RH predložiš projekt kojim bi se dokumentirao taj žepčanski rat u kojem su antifašističke i probosanske snage Srba i Hrvata usred Bosne odbacile najezdu Al Qaeda boraca i tako značajno smanjili broj ukupnih napadača na WTC , Mate Granić vam za to ne bi dao love. Ne želi plaćati bilo kakvo pozitivno sjećanje na Srbe jer je kivan na njih pošto mu je srpski nacionalizam prekinuo neupitnu galopirajuću karijeru u komunizmu. Gdje ga je čekalo mjesto veće od Tuđmana i Špilkja zajedno.
U oba slučaja i Jajce i Žepče svjedočimo koperativnosti i naivnosti hrvatske politike u BIH. Dok su se naši dokazivali pred OHR-om radom na povratku svih izbjeglih za to vrijeme SDA je u Konjicu, Jablanici i Kaknju pljačkala povratnike a časnim sestrama zabijala oštrice noža, po osam puta u leđa, za svaki slučaj, ako možda preživi. To su bili znakovi dobrodošlice povratnicima Hrvatima kojima se htjelo poručiti da ti gradovi više nikada neće biti hrvatski.
Kakanj je danas primjer grada nad kojim je izvršen genocid nad nemuslimanskim stanovništvom. Konjic i Jablanica su to za Hercegovinu. Neuporedivi u svom etničkom čišćenju s Mostarom ili Stocem. Pa opet, ova tri grada nitko ne spominje.
Jajce i Žepče u kojima se Bošjaci bore za mjesto načelnika, što je dakako njihovo pravo u njihovom gradu, simbol su hrvatske tolerancije ali i naivnosti.
Zbog takve hrvatske politike koja se nakon Daytona ali i u ratu pokazala najtolerantnijom Europa i Zapad uporno kažnjavaju Hrvate i na našim pravima se namiruju interesi bošnjačkog luzerskog nacionalizma koji od nas , preko kojih se spašavao, nastoji namiriti dovoljno teritorija i ustavnih prava. Uglavnom ono što u ratu nisu uspjeli.
Nekada nas dignu u zrak, nekad nam nametnu Komšića nekad naša sastajanja i pisanja predviđanja raspleta u BIH nazivaju prijetnjom. A nekada plate US ambasadora da im masovne ubojice i obredne koljače drži van zatvora.
Važna imena Odžaka
Petar Rajkovačić i Luka Jukić doista su imena koja zaslužuju da se ne padnu u zaborav, iako su kroz povijest ostali marginalizirani, ponajviše zbog političkih okolnosti koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata i Titove vladavine.
Petar Rajkovačić:
Rajkovačić je bio zapovjednik s neospornim vojnim talentom i hrabrošću. Njegovo odbijanje poslušnosti Anti Paveliću i dosljednost u svojim odlukama, uključujući bitku s četnicima 1943. godine, pokazali su ga kao osobu koja nije bila lako pokolebana. Zanimljivo je da ga je i sam Tito cijenio zbog toga, što je rijetkost u odnosu s pripadnicima ustaškog pokreta. Legenda o njegovom tajnom identitetu i mogućem poštedjivanju nakon pada Odžaka otvara fascinantnu temu koja ostaje neistražena i prekrivena velom misterije. Neznanje o njegovom grobu i sudbini dodatno doprinosi mističnosti njegova lika u povijesti. Njegov doprinos u obrani protiv četničkih napada na prostoru Bosne zaslužuje dublje istraživanje, kao i razumijevanje njegovog stava prema Pavelićevim politikama.
Luka Jukić:
Jukićev pokušaj atentata na austrijskog bana u Zagrebu pokazuje njegovu hrabrost i posvećenost ideji hrvatske slobode od austrougarskog centralizma. Iako atentat nije uspio, njegovo ime bi trebalo biti upisano među one koji su se borili protiv ugnjetavanja, a njegova priča svjedoči o revolucionarnim težnjama koje su u to doba bile prisutne među hrvatskim intelektualnim i političkim krugovima. Njegova borba protiv tadašnjih vlasti daje mu posebno mjesto u povijesti hrvatskog otpora.
Poskok.info l Obrazovni odjel