Oblak sumnje nadvio se nad spektakularno otvorene Olimpijske igre u Londonu. U centru najnovije olimpijske kontroverzije našla se 16-godišnja kineska plivačica Ye Shiwen nakon što je osvojila zlatnu olimpijsku medalju u utrci na 400 metara mješovito te ujedno postavila svjetski novi svjetski rekord u toj disciplini od 4:29:45. Olimpijada, utrka, svjetski rekord – za sada ne zvuči baš tako čudno.
A ipak jest.
Shiwen je, naime, posljednjih 50 metara otplivala za 17 desetinki sekunde brže od pobjednika muške utrke na 400 metara mješovito, Amerikanca Ryana Lochtea. Istog trenutka krenula je priča: djevojka je bila dopingirana. U pitanju je prijevara. Kineski dužnosnici šute. No javna tajna se zna. Njihovi sportaši i sportašice od malih nogu izloženi su toliko rigoroznim treninzima koji u potpunosti negiraju ljudskost i čiji jedini cilj je nemilosrdno mučiti, fizički i psihički, mladu osobu, kako bi se jednog dana mogla okititi medaljom za svoju zemlju.
Jim Thorpe nikada nije doživio povrat svog ugleda
Ovo je samo jedna od brojnih kontroverzi koje su potresale moderne Olimpijske igre još od samog njihovog osnutka, 1896. godine. Ovdje podsjećamo na još neke od njih…
Njegovo ime možda ne govori mnogo hrvatskoj javnosti no svijet je još davne 1912. godine potresao olimpijski skandal u čijem središtu se našao upravo on. Jim Thorpebio je američki sportaš koji se posebno isticao uspjesima u atletskim disciplinama kao što su pentatlon i dekatlon. Tijekom Olimpijskih igara održanih 1912. godine u Stockholmu, osvojio je dvije zlatne medalje, po jednu u svakoj od gore spomenutih disciplina. Trofeje mu je uručio švedski kralj Gustaf V, a mediji su o njemu pisali kao o’najvećem sportašu svijeta.’ No ubrzo nakon trijumfa uslijedio je bolan pad – isti mediji koji su ga slavili sada su ga odlučili baciti u blato. Otkriveno je, naime, da Thorpe nije bio sportaš amater kako je tada bilo uobičajeno na Olimpijskim igrama. Naime, prije svog sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Stockholmu ovaj svestrani sportaš igrao je bejzbol u Sjedinjenim Američkim Država, i to zaradio određen novac, čime je svrstan u kategoriju sportaša – profesionalaca. Medalje su mu promptno oduzete, a Thorpe je pred svijetom ostao obilježen kao varalica. Teško je, danas ovo čitajući, ne osjetiti određenu dozu ironije u njegovoj priči, obzirom na činjenicu da su Olimpijske igre odavno već prestale biti događaj na kojem snage odmjeravaju samo amateri, kao i onu da danas istinski olimpijski duh sve više pomračuje onaj korporativnog kanibalizma.
Jim Thorpe je nakon gore spomenutog skandala postao profesionalni igrač američkog nogometa, a svoju sportsku karijeru prekinuo je dolaskom Velike depresije 1928. u dobi od 41 godine. Sve do svoje smrti u ožujku 1953. godine živio je uglavnom teško spajajući kraj s krajem, borio se protiv ovisnosti o alkoholu i mada se okušao u raznim poslovima, nikada nije uspio dobiti stalni. Još od samog trenutka oduzimanja njegovih medalja stidljivo je krenula priča koja se kasnije rasplamsala među njegovim pristašama kako Thorpe nije jasno osramoćen zbog toga jer je sebi stavio nešto dolara u džep tijekom poluprofesionalne bejzbol karijere već zbog – rasizma. Thorpe je, naime, podrijetlom bio Indijanac. Njegova baka po ocu, Ircu Hiramu Thorpeu, bila je pripadnica indijanskog plemena Sauk i lisica, a njegova baka po majci, Francuskinji Charlotte Vieux, pripadala je također indijanskom plemenu, Potawatomijima. Sam Jim Thorpe rođen je na indijanskom teritoriju i odgajan je kao Indijanac, pod imenom Wa-Tho-Huck (‘sjajni put’). Ove optužbe ipak nisu nikad potvrđene, a predstavnici Međunarodnog olimpijskog odbora skrušeno su stali pred članove Thorpeove obitelji punih 29 godina nakon njegove smrti i predali im natrag njegove medalje. Jim Thorpe je 1999. godine u anketi američke TV kuće ABC Sports (današnji ESPN) proglašen najvećim američkim sportašem 20. stoljeća. U žestokoj konkurenciji iza sebe je ostavio najvećeg hokejaša svih vremena, Waynea Gretzkog, košarkaškog virtuoza Michaela Jordana, boksačku legendu Muhameda Alija, i mnoge druge velikane američkog sporta. Trijumf je u konačnici stigao, ali prekasno.
Za razliku od Thorpeove priče gdje rasizam kao pozadinski motiv ipak nikada nije potvrđen, stvari su bile prilično očigledne na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Otvorio ih je tadašnji njemački kanceler, Adolf Hitler, koji je njemačko domaćinstvo Igara vidio kao izvrsnu priliku za dokazivanje apsolutne fizičke premoći bijele, arijevske rase. Kao što je već dobro poznato, njegove planove pomrsio je američki crni atletičar, Jesse Owens, koji je osvojio četiri zlatne medalje, u utrkama na 100 i 200 metara, u skoku udalj te kao član štafete u kojoj su uz njega također sudjeovali Foy Draper, Ralph Metcalfe i Frank Wykoff. Hitler je Owensu odbio predati medalje, mada je tako bilo predviđeno službenim protokolom, i nije mu htio čestitati na veličanstvenim pobjedama no sam Owens odlučio je ublažiti svoje iskustvo u autobiografiji pod nazivom The Jesse Owens Story objavljenoj 1970. godine u kojoj je napisao kako mu je Hitler mahnuo kada je prolazio pored njega te kako su ‘kroničari pretjerali u lošem prikazivanju njemačkog führera.’ Njemački novinar Siegfried Mischner, javno je 2009. godine objavio kako ne samo što je Hitler mahnuo Owensu već kako se i s njime rukovao tvrdeći kako mu je Owens pokazao fotografiju koja to navodno dokazuje no javnost tu sliku nikada nije imala prilike vidjeti pa ostaje otvorenim pitanje je li Mischner zapravo lagao. Naime, nema nikakve sumnje – što su kasniji događaji i pokazali – da je Hitler bio rasist koji je doista pobjesnio nakon što je Owens trijumfalno osvojio svaku od svojih medalja, i to do te mjere da je odlučio na svim kasnijim sportskim manifestacijama crncima kao ‘nižoj rasi’ zabraniti sudjelovanje. Ipak, ono što se sa sigurnošću može potvrditi jest činjenica da je Owensu na pobjedi u skoku udalj prvi čestitao drugoplasnirani, Nijemac Carl Ludwig Long, poznat po nadimku Lutz. Navodno je Owens u ovoj disciplini pobijedio ponajviše zahvaljujući Longovim savjetima. Sam Long je 1964. godine posthumno nagrađen medaljom Pierrea de Coubertina za promicanje sportskog duha, a Jesse Owens postao je simbolom borbe protiv rasističkih težnji.
Jesse Owens i prijatelj i rival Carl Ludwig Long
Svoje mišljenje o rasizmu svijetu su na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine pokazali atletičari, AmerikanciTommie Smith i John Carlos. Smith je osvojio olimpijsko zlato u utrci na 200 metara dok je Carlos osvojio broncu. Kada su se ova dvojica sportaša popela na pobjedničko postolje, zajedno s drugoplasiranim, Australcem Peterom Normanom, odlučili su visoko dignuti stisnute šake u zrak. Pokret sam po sebi ne djeluje nimalo nepristojno no 1968. izazvao je brojne kontroverze jer zapravo označava tzv. ‘crnačko salutiranje’, pozdrav tipičan za tadašnji pokret za ravnopravnost američkih crnca koji je djelovao koristeći slogan ‘Black Power‘. Peter Norman pružio je podršku svojim kolegama sportašima noseći bedž s porukom o podržavanju ljudskih prava no Međunarodni olimpijski odbor bio je zgrožen Smithovom i Carlosovom reakcijom i pokušao im je oduzeti medalje zbog isticanja političkih stavova tijekom Olimpijskih igara. Ipak, u konačnici su odustali od svoje namjere, ali tek nakon velikog pritiska medija i javnosti koja je čin američkih crnih sportaša ocijenila kao hrabar i herojski potez. Tommie Smith i John Carlos su u srpnju 2008. godine primili nagradu Arthur Ashe, nazvanu po crnom američkom tenisaču,
osvajaču tri Grand Slama, i žestoko borcu za ljudska prava, za hrabrost. Ovdje je zanimljivo još istaknuti da je na Sveučilištu San Jose podignut spomenik na kojem se vide kipovi Smitha i Carlosa na pobjedničkom postolju no na mjestu Petera Normana, čovjeka koji im je otvoreno pružio podršku, ne nalazi se – ništa.
Wladyslav Kozakiewitz sukobio se sa sovjetskom publikom
Gore naveden incident nije bio posljednji put kada je politika umiješala svoje prste u Olimpijske igre. Dogodilo se to i 1980. godine na Olimpijskim igrama u Moskvi. Poljski skakač s motkom Wladyslav Kozakiewicz osvojio je zlatnu medalju i njegova pobjeda bila čista kao suza. Ipak, nastup mu je pokušala upropastiti neprijateljski nastrojena sovjetska publika koja ga je ometala glasnim zviždanjem i pogrdnim povicima dok se spremao na skok. Revoltirani Kozakiewicz okrenuo se prema publici nakon pobjedonosnog skoka i pokazao joj nepristojan pokret na ovim prostorima poznat kao ‘bosanski grb’ što je bio prvi put u povijesti Olimpijskih igara da se neki sportaš otvoreno sukobio s publikom. Sovjeti su na njegov čin promptno reagirali i donijeli odluku kako će mu oduzeti sportski zarađenu zlatnu medalju, ali Međunarodni olimpijski odbor takvo što ipak nije dozvolio. Ocijenili su, jednako kao i javnost diljem svijeta, da je Kozakiewicz bio isprovociran bezobraznim reakcijama publike, a njegov opsceni pokret interpretiran je kao znak političkog protesta protiv sovjetske dominacije.
Na samim Olimpijskim igrama u Moskvi sudjelovalo je svega 67 zemalja. Mnoge su, naime, odlučile bojkotirati ovu sportsku manifestaciju iz protesta protiv sovjetske politike, a među njima su bile zemlje poput Argentine, Japana, Kanade, Kine, Norveške, Turske i Sjedinjenih Američkih Država. Razlog bojkota, zbog kojeg su mnogobrojni sportaš, propustili priliku za osvajanjem najvećeg trijumfa svoje karijere i u kojem su prednjačile Sjedinjene Američke Države, bila je invazija Sovjeta na Afganistan 1979. godine. Dovoljan je samo kratak pogled u prošlost uz sjećanje na Bin Ladena, 11. rujna 2001. i američki sukob s Afganistanom kako bi izgovorili samo jednu riječ – ironija. Politički analitičari ocijenili su bojkot ovih igara kao početak simboličkog, a kasnije i realnog pada Sovjetskog Saveza do kojeg je došlo desetljeće kasnije.
G.M. l fizzit.net
wpDiscuz