Da je Bosna i Hercegovina prelijepa zemlja, puna mladih talenata, svjedoči naš Faris Šačić. U današnjem vremenu socijalnih mreža, gdje se knjige ne čitaju, ovaj mladi bh pisac ne samo da ih čita – on ih i piše! Faris Šačić je rođen, živi, piše i stvara u svom rodnom gradu Sarajevu. Dobitnik je nagrada na likovnim takmičenjima, a njegovi literarni radovi zastupljeni su u elektronskim i printanim medijima. Upravo je završio 4. razred srednje škole, i na pragu je izdavanja svoje treće knjige.
„Kada sam počinjao pisati prvu knjigu, bio sam još uvijek osnovac. Mojem pisanju je vjerovatno mnogo doprinijelo to što sam živio malo van grada. I kada bih otišao u grad, često bih viđao neke ljude ili scene koje su za nas sa periferije bile dosta strane, a ljudima u gradu je to izgledalo sasvim normalno. Ostao sam zatečen tom njihovom hladnoćom sa kojom su prolazili pored ljudi koji nisu imali ništa, koji su sjedili na hladnom kamenu. I počeo sam pisati upravo sa tom namjerom da ljudima skrenem pažnju na viđenje toga kroz jednu prizmu djetinjstva na te ljude koje život nije mazio.“, kaže Faris.
Uzora za svoje pisanje ističe da nema. Vodi se šablonom da je najbolji pisac sudbina, a najbolja knjiga život, i vjeruje da je to jedan pristup po kojem rade najbolji pisci.
Po tvom mišljenju, šta je čovjeku potrebno da ostvari svoje snove i koji su tvoji?
– U vremenu društevnih mreža, instant statusa, instant kafe, instant života i životnih filozofija, mislim da se moramo vratiti jednom sanarenju. To nije neka neoromantičarska fraza, mislim da je to stvarno izlaz iz svega. Imao sam priliku razgovarati sa mnogo starijim ljudima, i piscima, i prosjacima, i uspješnim. Svi su rekli da pred kraj života dođete, stanete i razmišljate o tome šta je bio život. A život je ustvari bio samo jedan veliki san.
Kada je riječ o tvojim knjigama, da li su nekome posvećene i da li imaju neku posebnu poruku?
– Jedan problem sa kojim sam se često susretao je da uvijek se potenciraju knjige, knjige kao takve. Međutim, knjiga je nešto hladno. Nešto što se može zapaliti, baciti, zaboraviti, izgubiti itd. Ali priča je nešto potpuno drugačije, nešto duhovno, nešto emocionalno. Tako da moje knjige kao takve nisu posvećene nikome. Ali za razliku od knjiga, svaka priča je bila posvećena nekome. Bio to neki čovjek pored puta, prijatelj, prijateljica, ja – na kraju krajeva, itd. Priče su te koje će živjeti i koje imaju svoj smisao.
wpDiscuz