NA DANAŠNJI DAN 1928. Stjepana Radića ispratilo je 150 tisuća ljudi, bio je to najveći sprovod u povijesti Hrvatske

Pogrebna kočija s tijelom ubijenog Stjepana Radića putovala je od Zrinjevca do Mirogoja Naime, tijelo ubijenog predsjednika HSS-a četiri je dana, od njegove smrti 8. kolovoza, ležalo na odru u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, kako bi mu potreseni i neutješni narod mogao iskazati posljednju počast.

– Radić je umro u osam sati i pedeset pet minuta navečer 8. kolovoza 1928. u svojoj vili u Hercegovačkoj cesti br.4 u prisustvu supruge Marije, kćeri Mire i Milice, sinova Vlatka i Branka,zeta ing. Augusta Košutića, i dr. Wenkebacka, sveučilišnog profesora iz Münchena.

Tu smrt su odmah oglasila zvona sa katedrale i ostalih zagrebačkih crkava, i svima je odmah bilo jasno za kim zvona zvone. Sa svih dijelova grada Zagrepčani su se odmah uputili Radićevom domu, a oko 11 30. objavili su ju i posebna izdanja zagrebačkih novina.

Za to vrijeme se u tom domu vršilo balzamiranje pokojnikova tijela i kad je taj posao bio završen oko 4.30 obučen je u crno odijelo i stavljen u lijes. U 5.10 su kola sa lijesom krenula u pravcu Zrinjevca, do Seljačkog doma.

Ispred kola su išli župnik crkve sv. Blaža Kerdić. župe u koju je spadao Radić, za njim su išli akademska omladina i razne omladinske organizacije.

Iza lijesa su išli članovi obitelji, a iza njih veća grupa narodnih zastupnika Seljačke demokratske koalicije, na čelu sa Svetozarom Pribičevićem i dr. Vladkom Mačekom, te velik broj građanstva i seljaka, koji su se usput priključivali toj povorci.

U tadašnjim novinama je ocijenjeno da je pri tome prijenosu tijela sudjelovalo oko 100.000 ljudi, iako je to bilo tako rano izjutra,u vrijeme kad su mnogi ljudi još spavali i nisu mogli ni znati za taj događaj.

Na mnogim kućama su vijorile crne i hrvatske zastave, a na prozorima gorjele svijeće.

Ta povorka se kretala preko Pantovčaka i Malog placa (danas Britanski trg), Ilicom do Jelačićevog trgam Praškom, pokraj Zrinjevca do Seljačkog doma gdje je položeno na već pripremljeni katafalk – opisuje Zvonimir Kulundžić u svojoj knjizi Stjepan Radić i njegov Republikanski ustav kako kako su izgledali ti tužni kolovoški dani.

Nakon četiri dana, na današnji dan 1928. u 9.30 krenula je tužna povorka prema Mirogoju.

Fotografije sprovoda prikazuju pogrebnu kočiju na čelu povorke.

Nju je izradio zagrebački obrtnik Antun Wagnesz tijekom 1894. i 1895. godine. Njenu izradu za potrebe svečanih sprovoda naručilo je Prvo hrvatsko građansko društvo za sjajne pogrebe koje je djelovalo u Zagrebu od 1835. do 1946. godine.

– Na sprovodu je nošeno 1450 vijenaca, bilo je prisutno oko 60 tisuća službenih izaslanika organizacija HSS-a, a uz njih oko 150.000 seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske.

Sprovod je krenuo oko 9.30 prijepodne, a kola s lijesom su stigla na ulaz u groblje oko 17.15 sati, dakle nakon skoro osam sati vožnje. To je bio najimpozantniji pogreb što je ikad priređen u Hrvatskoj, na kojem se izredao i najveći broj govornika.

– U pogrebnoj povorci jedan seljak iz Rečice nosio je trnov vijenac isprepleten hrvatskim trobojnicama, na koji je bila ukomponirana staklena spremnica, slična manjoj žarulji, u kojoj se nalazilo tane što je presjeklo niti Radićeva života – navodi Kulundžić u svojoj knjizi.

U Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu u Stjepana Radića pucao je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Radić je nakon atentata prebačen u beogradsku bolnicu i tu je hitno operiran.

– Nakon atentata Stjepan Radić proveo je osamnaest dana u beogradskoj bolnici, a potom se vratio u Zagreb, gdje ga je svečano i oduševljeno dočekalo ogromno mnoštvo naroda. Iako je pažljivo njegovan u bolnici Radić veoma lijepo oporavio, njegov se život ipak nezaustavljivo bližio kraju. Kako je bolovao od šećerne bolesti, a usto je u momentu atentata imao još i sto tri kilograma, što je bilo jako mnogo s obzirom na njegov niski rast, sve nade da će preboljeti ranu zadobivenu u atentatu bile su, u konkretnom stjecaju okolnosti, bez realne osnove. Rana koju je zadobio u tim okolnostima bila je za njega neopozivo smrtonosna – zaključuje Kulundžić.

U beogradskom atentatu smrtno su stradali Đuro Basariček i Pavle Radić, a ranjeni su Ivan Pernar i Ivan Granđa, dok je Stjepan Radić mjesec i pol dana od posljedica atentata preminuo, pišu 24 sata.