Na čemu su utemeljeni argumenti protivnika federalizma?

Bošnjački političari, intelektualci i mediji za pojam federalizacija ni čuti ne žele. Tvrde to bi vodilo u podjelu, a onda i u raspad Bosne i Hercegovine. Neki idu tako daleko pa uvjeravaju kako bi federalizacija izazvala rat. Bošnjaci, obrazlažu uzroke straha od federalizacije sarajevski akademici, nemaju druge države osim Bosne i Hercegovine, a njezinim federaliziranjem, oni bi bili dovedeni u poziciju europskih Palestinaca. Uspostavom trećeg entiteta, većinski hrvatskog, dovelo bi do stvaranje muslimanije, džamahirije, najnoviji je u nizu „argumenata“ protivnika federalizma. Jesu li ove tvrdnje činjenično utemeljene?
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Zalaganje za status quo u uređenju države i suprostavljanje federalizaciji BiH, imalo bi smisla da Bosna i Hercegovina nije, već 23 godine, praktično od rata zapravo, federalna država. Podsjetimo, u ratu su uspostavljena tri entiteta; Republika BiH ostala je bez legitimnih predstavnika Srba i Hrvata, čime je postala bošnjački entitet s Armijom BiH kao bošnjačkom vojskom, dok su Republika Srpska i Hrvatska republika Herceg Bosna bili srpski i hrvatski entitet., sa svojim vojskama. Washingtonskim sporazumom predstavnici R BiH i HR HB stvorili su hrvatsko-bošnjačku federaciju, koja je Bečkim sporazumom, teritorijano organizirana i kao entitet s deset županija ili kantona, tj federalnih jednica. Daytonskim sporazumom BiH je, pak. uređena kao asimetrična federacija koju čine dva entiteta, jednog unitarnog- RS i drugog uređenog kao federacija s dest federalnih jedinica. Osim što je asimetrična federacija , Bosna i Hercegovina je i daytonskim ustavom definirana i  kao konsocijacija jer je država tri konstitutivna, suverena i ravnopravna naroda. Dakle, Bosna i Hercegovina, već jeste i federacija i konsocijacija.
Hrvatski politički predstavnici ne traže ništa drugo doli da se ovakva federacija s trinaest federalnih jedinica, organizira racionalnije i kroz tu racionalniju organizaciju osigura njezina stabilnost. I to tako što bi se asimetričnu federaciju preoblikovalo u simetričnu u odnosu na konstitutivne narode. To bi eliminiralo uzroke nezadovoljstva malobrojnjih Hrvata, a time i generatore nacionalizama, međunacionalnih trvenja i nestabilnosti države.
Bi li takvo uređene dovela do podjele zemlje? Ako je federalizam sinonim za podjelu zemlje, onda je ona već sada podijeljena i to, na čak trinaest dijelova, a njeno preoblikovanje značilo bi samo višestruko smanjenje podijeljenosti.
Ali, strahuju kritičari federalizma, uspostavom trećeg entiteta Bošnjaci bi dobili entitet koji bi izgledao kao Palestina, dakle teritorijalno nepovezan. To jeste točno. ali, zar takav ne bi bio i entitet s hrvatskom većinom i to teritorijalno još rascjepkaniji s većinski hrvatskim općinama u Hercegovini, Središnjoj Bosni i Posavini. I zar i sada i Republika Srpska i Federacija nisu teritorijalno nepovezani entiteti, ali su i jedan i drugi dio jedne državne strukture, pa u oba važe ne samo entitetski, već i državni zakoni, uključujući i slobodnu kretanja ljudi i roba, slobodu političkog, gospodarskog i svakog drugog organiziranja. Što bi se tu promijenilo uspostavom trećeg većinski hrvatskog entiteta? Ama baš ništa?
Osim što bi, prigovorit će sarajevski kritičari, to bio uvod u raspad BiH jer bi se srpski i hrvatski entitet vremenom odcjepili. No, odgovora na pitanje kako bi se to većinski hrvatski entitet odcjepio ako je teritorijalno potpuno iscjepkan- nemaju.
Ako je nemoguće odcjepljenje većinski hrvatskog entiteta, je li moguće da njegovom uspostavom Bošnjaci dobiju klerikalnu državicu u BiH, muslimaniju, džamahriju, kao što se tvrdi. Uvjeravati da bi većinski bošnjački entitet tada bio džamahirija ne znači drugo do li tvrditi da Federacija BiH to sada nije samo zahvaljujući Hrvatima. A to nije ništa drugo nego omalovažavanje bošnjačkog naroda, njegovih demokratskih potencijala i pripadanja europskom civilizacijskom krugu.
Ako ne postoji ni jedan činjenično utemelje  argument protiv preustroja BiH, nameće se pitanje što bi Hrvati i Bošnjaci dobili, a što izgubili preoblikovanjem sadašnje asimetrične u simetričnu federaciju. Hrvati ne bi izgubili ništa, a konačno bi ostvarili svoje višedesetljene težnje da dio, ili pretežni dio svog suvereniteta ostvaruju, na prostoru gdje su većina, kroz svoju federalnu jedinicu.
Bošnjaci bi se, pak riješili iluzije da mogu ovladati Federacijom i biti suvereni ovog entiteta držeći malobrojniji narod u političkoj potčinjenosti, a onda zagospodariti cijelom BiH. Upravo takva unitaristička, a zapravo velikosrpska politika nije dovela do integracije, već, naprotiv, raspada Jugoslavije.
No, bi li i što Bošnjaci dobili racionalnijim organiziranjem daytonske BiH. Puno više nego što imaju sada. Ima li bi apsolutni suverenitet u vlastitoj federalnoj jedinici, dok bi kao i sada suupravljali Bosnom i Hercegovinom zajedno s Hrvatima i Srbima. Ni u čemu ne bi bili ometani od drugih, niti bi morali dieliti vlast s drugima. Ni jedan ni drugi entitet ne bi bio etnički čist, ali bi i jedan i drugi narod imao veće institucionalne mogućnosti zaštiti i pomagati svoje sunarodnjake izvan tih entiteta, bolje i više nego sada. Tvrdnje koje se mogu čuti iz Sarajeva ili od političkog Sarajeva instrumentaliziranih Hrvata kako bi većina Hrvata ostala izvan trećeg entiteta, lako je dokazati nisu točne. No i kad bi bile i to je bolje od sadašnje situacije u kojoj su svi Hrvati manjinski narod u većinski bošnjačkom entitetu, u kojem su Hrvati tek remetilački faktor.
Postoje li zajednički hrvatsko-bošnjački benefiti od preoblikovana sadašnje dvoentitetske u troentitetsku federaciju , i što bi time dobila Bosna i Hercegovina?. Stalno forsiranje unitarizma i građanske države, u kojoj vrijedi načelo jedan čovjek jedan glas, a to znači nametanja hegemonije brojnijeg malobrojnijem narodu samo jača međunacionalni animozitet, koji može u konačnici rezultirati raspadom BiH  S uspostavom tri federalne jedinice nestali bi uzroci međunacionalne mržnje, nacionalizmi bi splasnuli, jer bi nacionalne težnje bile ostvarene, a međusobne animozitete zamjenila bi normalizacija odnosa i međuosobna suradnja u svim područjima.
Najbolja ilustracija ove teze je suradnja između dva mostarska teatra: Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta. Tek s institucionalizacijom kulturne autonomije, u segmentu kazališne umjetnosti, stvorene su pretpostavke međusobne suradnje koja je rezultirala ne samo koprodukcijom kazališno-pozorišnih komada, već i zajedničkim uspješnim nastupima u europskim kazalištima. NPM I HNK nedavno su gostovali u bečkom kazalištu s predstavom „Ajmo na fuka“ i sedam puta vraćani na bis. To je snažna poruka političarima u BiH. No gluhi je ne mogu čuti./HMS/